Na Okić - robinzonski smještaj obitelji Damjanić koji privlači goste sa svih kontinenata

Zrinka i Ivan Damjanić te njihovo dvoje djece, Pan i Gea, uz pomoć još jednog pridruženog člana obitelji, udomljenog psa s imenom Sky, brinu o kućici u Samoborskom gorju kamo dolaze turisti iz svih dijelova svijeta, čak i iz daleke Australije.

Kućica je tradicionalna stogodišnjakinja turopoljka, minijaturna verzija. Naime, ima samo 35 m2 sa potkrovljem i trijemom. U prilog takvom smještaju ide novonastali trend doživljaja i življenja u minijaturnim kućicama, engleski tiny houses. No, život na Okiću se ionako odvija vani, u velikom dvorištu sa raznim vanjskim sadržajima i mjestima za odmaranje i uživanje u miru i cvrkutu ptica. U blizini je izvor pitke vode i imaju samo jedne susjede. Dovoljno da niste potpuno sami, a opet vam nitko ne može smetati.

Kako se kućica nalazi okružena šumom, zanimljiva je svim ljubiteljima prirode te onima koji žele malo usporiti ritam života i maknuti se, barem na kratko, iz gradske vreve. Kućica je na samoj jaskanskoj planinarskoj stazi na potezu od Starog grada Okića do Plešivice, pa je zanimljiva i šetačima rekreativcima, planinarima, ali i promatračima ptica. Najbliži vrh, Popovdolska pećina, udaljen je 20 minuta, a Stari grad Okić 30 minuta šetnje.

Maleni komadić raja ponudili i drugima

Cijelo plešivičko i samoborsko gorje poznato je po pejzažu brežuljkasih vinograda čiji su vinari sve traženiji, a sam Okić je najpoznatiji po Starom gradu Okiću, ali i po okićkoj trešnji. U voćnjaku obitelji Damjanić turisti se mogu gostiti raznim sortama trešanja, tako da je predivno ovdje boraviti u proljeće i vidjeti nezaboravan cvat voćnjaka kao i svu raskoš boja raznovrsnih sorti u rano ljeto.

Zanimalo nas je nešto o samom smještaju na što smo dobili sljedeći odgovor: “Našu šumsku oazu nazvali smo jednostavno ‘Na Okić’ jer smo taj naš komadić raja uvijek tako izgovarali kada bismo išli tamo, a nalazi se blizu Starog grada Okića, u šumi Novog Sela Okićkog. Idealno za bijeg od civilizacije, a u isto vrijeme samo pola sata vožnje do Zagreba, Samobora ili Karlovca. Prije 100-tinjak godina ovdje se nalazila naseobina Popovdol, a danas je naša kućica dio tradicijske naseobine u Parku prirode Žumberak, Samoborsko gorje.”

Kako kažu, primaju pet osoba na noćenje u kućici, no postoji i opcija dnevnog odmora zbog zainteresiranosti najma preko dana za roštiljanje sa prijateljima ili proslave dječjih rođendana. Naravno, kućni ljubimci su više nego dobrodošli. “Najveća prednost kućice je veliko dvorište sa sjenicom, pergolom, roštiljima, dječjim igralištem, vanjskim solarnim tušem i voćnjakom i vrtom iz kojeg gosti mogu ubrati netretirane plodove tijekom cijele godine (trešnje, maline, šljive, jabuke, grožđe, kruške, orahe, lješnjake). A tko se razumije u šumske plodove, ima cijelo bogatstvo u svako doba godine, od medvjeđeg luka, koprive do gljiva, kestena.. Ukoliko netko od gostiju želi posjetiti plešivičke vinare i kušati sve poznatija vina, nudimo im i pomoć oko organizacije vinske ture.”

Dodaju i da plešivičko i samoborsko gorje nudi nekoliko izvrsnih OPG-ova, obiteljskih restorana i vinara koje preporučuju gostima. “Ideja se razvila iz financijske nužde. Suprug neko vrijeme nije mogao naći posao, pa smo pokušali namaknuti koju kunu s onim što imamo, našu okićku kućicu. S obzirom na lokaciju u šumi, izvan civilizacije jer do nas je kilometar šumske ceste, nemamo vodovod, muče nas puhovi u krovu, nismo bili sigurni kako će to ići. No već nakon prve godine, bili smo zadovoljni postignutim.”

U početku smo se susretali s tipičnim birokratskim i administrativnim problemima, no njih smo uspjeli riješiti uz pomoć grupe iznajmljivača na društvenim mrežama. Danas se najviše borimo protiv ‘vjetrenjača’ s obzirom na odlagalište smeća u blizini koje bismo u suradnji rado sanirali, neodržavanje šumske ceste, neodvoženje smeća s reciklažnog otoka.. Pomaka ponekad ima, no nekako imamo osjećaj da idemo jedan korak naprijed - natrag dva, kako kaže jedna pjesma.”

Postali destinacija, a ne prolazna stanica na putu do mora

Rezultati kakve ostvaruju iz godine u godinu, a ulaze u četvrtu, sve su, kažu, bolji. "Pomalo ulažemo, tako i pomalo dižemo cijene, skupljamo dobre recenzije, gosti rezerviraju sve ranije unaprijed i ostaju sve dulje kod nas. Ljeti nas posjećuju uglavnom strani turisti koji ostaju u prosjeku od 3-5 noći, a zimi domaći gosti koji iskorištavaju vikend za pobjeći u osamu. U recenzijama najviše hvale našu gostoljubivost, čistoću, kompaktnost u uređenju interijera, predivnu prirodu, mir i tišinu i mnogi kažu da će se vratiti, neki su se već vratili, a neki postali stalni gosti.”

Najčešći gosti su im parovi i obitelji s manjom djecom. Imaju dosta Amerikanaca i Britanaca, nešto Australaca, a s europskog kontinenta najčešće dolaze Nizozemci, Belgijanci i Nijemci. "Nekoliko obitelji nam je ostalo u sjećanju, tada smo shvatili da smo postali destinacija, a ne samo prolazna stanica na putu prema moru i s mora. Obitelji koje žive u centru velikih gradova poput Londona ili Dubaija došli su kod nas na Okić na godišnji odmor, opustiti se u prirodu, osjetiti slobodu i mir.  Njima, a pogotovo njihovoj djeci, to je sasvim dovoljno.”

Imaju, kažu, puno ideja i želja, potencijal je ogroman, ali korak po korak. "U Hrvatskoj je većini danas život na rubu odlaska iz države, tako i nama. Zapravo nas najviše naš mali komadić raja na Okiću i dalje drži ovdje", zaključuju.