Obitelj Begić zaokružila i sadržaje seoskog turizma

Nakon što je u Kostanju zaokružila poljoprivrednu proizvodnju, pripremivši se i za seoski turizam, obitelj Begić je u svom kraju donjeg toka Ceteine nadomak Omišu pokrenula akciju osnivanja i PZ kako bi poljodjelci na tom prostoru dalmatinskog krša bolje živjeli i opstali. Imanje je te marljive obitelji smješteno u srcu Kostanja na udaljenosti tek kilometar od rijeke Cetine koja žiteljima tog naselja, i ne samo njima, predstavlja nepresušno izvorište zdrave pitke vode i u najtežim životnim uvjetima i uslijed dugotrajnih suša kakva je tekućeg ljeta. Ni u tom dijelu Lijepe naše obilnija kiša nije pala od početka lipnja ove godine, dakle nepuna tri mjeseca, što ni najstariji stanovnici, stogodišnjaci, ne pamte takvu ekstremnu sušu tijekom cijelog ljetnog godišnjeg doba.

No u sastavu OPG-a Begić u Kostanju, naselju poput etno-sela na području grada Omiša, izraslom na kamenu i zagrljeno rijekom Cetinom, omiškom Dinarom i morem s juga, te novoizgrađenom autocestom sa sjevera, u krčevinama raste stotinjak mladih smokova stabala - ranih petrovača, bjelica i bijelo-smeđih krupnih plodova - koliko i stabala trešanja. Privlačna je i njihova plantaža jabuka na kojoj Begići svake jematve uberu i više tona kvalitetna ploda, a proizvode i kruške, šljive i mandarine, jer imaju izdašna izvorišta vode. Također uzgajaju i vinovu lozu i proizvode više vrsta domaćih vina.

Pozornost u sastavu njihova imanja privlači i plastenik korisne površine u dalmatinskom kršu u prisojima površine oko tisuću metara četvornih u kojem Begići proizvode različite vrste povrća, baš kao i njihova mala kozja i svinjska farma, te peradarnik s proizvodnjom kokošjega mesa i jaja, kao i bazen sa šaranima u predvorju obiteljske kuće kamo dotječe voda iz bušotine na dubini od 32 metra. Iz bušotine također navodnjavaju povrće u plastenicima kap po kap, ali su osigurali i dostatne količine vode za voćnjake i otvorene povrtnjake.

Sve govori kako je Poljoprivredno gospodarstvo Begić modernizirano, što mu daje osobitu prepoznatljivost, pokretljivost i primjenu suvremene tehnologije u proizvodnji i poslovanju dok njegovi članovi obavljaju svakodnevne iznimno zahtjevne poslove na imanju i plasiranju proizvoda na splitskoj, omiškoj, breljanskoj i makarskoj tržnici, pa i u inim gradovima. U oči posjetitelja upada i njihova zgrada s tri apartmana za iznajmljivanje turistima, koja je pri samom završetku finalizacije. U tom ambijentu privlači i miris dalmatinskog pršuta i pancete, kozjeg sira i domaće kapljice iz podruma, smokava koje se suše na kolovoško-rujanskom suncu.

Izdašnost rijeke Cetine unatoč dugotrajnom beskišnom ljetu svojom neobuzdanošću na nekim svojim dionicama donjeg toka, od Zadvarja do Radmanovih mlinica, ipak poziva sudionike avanturističkog turizma na nezaboravne avanture - spuštanje niz brzace. A Begići i ovih dana imaju pune ruke posla berući smokve bjelice, jabuke, šljive, rajčice, paprike, blitvu, špinat te pakirajući i te svoje svježe proizvode otpremajući na tržnice, do kupca i potrošača, baš onako kako su po cijele dane od jutra do mraka radili dok su tijekom svibnja i lipnja brali trešnje na stotinjak stabala. O svemu svjedoče supružnici Ivo i Zorica, te njihov sin Pave i snaha Silvana, koje smo zatekli na imanju.

«Imamo stotinjak stabala ranih i kasnih stabala trešanja koje sam osobno nakalemio prije desetak godina na rašeljke. I svaka se od njih primila u našem dalmatinskom ljutom kršu, te svaka raste i rađa. Malo kasnije zriju trešnje tugarke, a prije njih kaštelanke. Godišnje ih uberemo oko 4000 kilograma, a moglo bi ih biti i više da im cvat nije oštećen uslijed proljetnog mraza i proljetnih kiša. Izmakle su ovogodišnjoj još nezapamćenoj suši u ovom kraju, jer smo ih gotovo sve obrali do prve ovoljetne žege. Dobro su rodile i jabuke i smokve. Sami se mučimo odvozeći voće i povrće na tržnice u primorskim gradovima, zbog čega više izgubimo vremena i novca, što nam predstavlja najteži problem, najviše uslijed neorganiziranosti otkupa viškova proizvoda», ističe Ivo Begić.

To potvrđuje i njegov sin Pave, dodajući kako svakog jutra odvozi voće i povrće na splitsku tržnicu. Dodatni mu je visoka cijena goriva koje često poskupljuje. Kaže da više potroši novca dok plodove voća i povrća dopremi do prodavača, nego dok ih proizvede.

«Više izgubim na vožnji i putovanju, potrošnji goriva i amortizaciji, nego što zaradim. Tako je bilo i s našim trešnjama i povrćem, a tako je i sa zelenim smokvama koje prodajemo dok su svježe, nakon što ih uberemo. Bojim se da će tako biti i s jabukama, mandarinama, grožđem, a razlog tome je što nemamo organiziran otkup. Čini se kako ćemo i ove godine svinje hraniti jabukama. Bio sam godinama na sezonskom radu u sjevernoj Italiji, podno Alpa, baš tijekom proizvodnje, berbe i prerade jabuka. Tako sam se i educirao, ali osim toga tamo sam se uvjerio kako i mi na selu, primjerice u Kostanju, ne bismo imali tolike poteškoće zbog otkupa viškova proizvoda kada bismo ovdje imali neku poljoprivrednu udrugu odnosno PZ, kao prije dvadesetak godina, ako želimo bolje živjeti i opstati na ovom našem kamenu. Tu smo akciju pokrenuli, ali nemamo dovoljno razumijevanja od mjerodavnih te nas sputava i birokracija», upozorava Pave Begić.

Poručuje kako je zajedništvo i zadrugarstvo neophodno poljodjelcima na hrvatskom selu. Ističe kako mu se donekle isplati proizvodnja voća i povrća u obiteljskom plasteniku uz navodnjavanje kap na kap. «U našem plasteniku koji je kompjuterski opremljen uz ugrađeni sustav grijanja, i tijekom cijele zime proizvodimo blitvu, špinat, zelenu salatu...te sve prodamo TTS-u kod Stobreča. Ti nam se projekti proizvodnje itekako isplate, baš kao i proizvodnja mladog boba, rajčica, graha, kapule, bijelog luka, krastavaca, mladog krumpira, patlidžana i inog povrća u svojim vrtovima izvan plastenika», objašnjava Pave.

Otac mu Ivo ističe kako u Kostanju ima čak 16 živih izvorišta zdrave pitke vode. Dodaje kako je kapacitet odnosno protočnost Begić-bušotine četiri metra prostorna metra na sat. Tvrdi kako to zadovoljava potrebe navodnjavanja poljodjelskih kultura unutar i izvan plastenika. Voli reći kako u tom krajobrazu vladaju četiri klime te da iz Kostanja, rodnog kraja junakinje Mile Gojsalić, do prvih primorskih plaža u Brelima autom može doći za 15, a ddo onih na Cetini tek za pet minuta.

«Smokve većim dijelom prodamo kupcima tijekom ljeta i rane jeseni na plažama Makarske rivijere te na omiškom području. Taj nam se proizvod i te kako isplati. A samo jedna sanska koza i naše male farme dnevno daje i do pet litara mlijeka pa proizvodimo i kozji sir. Očekujemo kako će i OPG-a Begić ubrzo profunkcionirati i projekt ruralnog turizma zašto imamo sve moguće uvjete. To priželjkuju svi članovi moje obitelji posebice supruga Zorica i snaha Silvana koja, osim troje malodobne djece, brine i o kućnim poslovima, povrtlarskoj proizvodnji i prodaji.

Autor: Nedjeljko Musulin