Prošetali smo Ulicom zaboravljenog vremena u selu u kojem je proizveden prvi baranjski kulen

Mlin, kovačnica, kovačev stan, stolar, bačvar, berber, korpar, ledara i mesnica, ali i vagon na 'slijepom kolosijeku' koji je zadnji put vozio davne 1914. u Belišću, više ambara od drveta i  blata, samoodržive kuće iz Akademije blata i više od 16.000 izložaka sa sela iz Slavonije, Baranje i Podravine, ali i pravi vrt sa gredicama -  nalazi se u Ulici zaboravljenog vremena u Karancu u Muzeju sela u sklopu restorana Baranjska kuća.

"Počeli smo 2005. da bi danas imali i Akademiju blata na kojoj gradimo samoodržive kuće, za koje u prosjeku treba ispeći 12.000 cigli što četiri čovjeka naprave za mjesec dana, a u istima nije po ljeti vruće, a po zimi nije hladno jer organska kuća 'diše' zbog prirodnog materijala", kaže nam Stanko Škrobo, dok polako obilazimo Muzej sela koji zahtijeva više vremena jer gotovo svaki predmet, a najviše ima ručnog alata, ima neku 'zanimljivu priču iz minulog vremena''.   

Muzej sela postao kulturno dobro  

Prema njegovim riječima, u Karancu je gotovo 70 posto starih kuća i dan danas, a Akademija blata je već sagradila prvu samoodrživu. Računica pokazuje da se ona počinje graditi prije ljeta, još u svibnju i na kraju ljeta bude gotova odnosno pod krovom jer se tjedno može napraviti po 500 cigli.

Inače, Muzej sela je nastajao postepeno zahvaljujući marljivosti i vizionarstvu Vladimira Škrobe - Baje, koji je u taj neizvjestan pothvat krenuo sam. Cilj je bio stvoriti 'nešto iz ničega', jer u Karancu, iako je sve zapravo bilo 'nadohvat ruke', nije bilo nikakvog turističkog sadržaja.

"Kroz godine je stvoreno djelo njegovih vrijednih ruku, koje je lani postalo kulturno dobro RH", ponosno napominje sin Stanko. U katalogu je zasad, ističe, popisano oko 5.500 izložaka, koji se i dalje postepeno popunjavaju jer pored 17 stalno zaposlenih u Baranjskoj kući, posla ima i za sezonce i studente, ističe mladi vlasnik.

Kako se čulo, Akademija blata djeluje već desetak godina. Okosnica rada su ćerpiči što su cigle od blata, a svake se godine koristi i lončarsko kolo. Sve je to imalo i praktični dio jer je Akademija zapravo nastala tako što Bajo nikako nije mogao naći majstora za izradu tradicionalne krušne peći. Prvo su, dakle, započeli njezinu izradu.

Kombajn za blato, prvi kulen iz Karanca

Krušnu, ali i razne vrste ostalih peći čiji je osnovni materijal blato izrađivali su nekoliko godina, sve dok nisu svladali tehniku i naučili kako se izrađuju. Važno je da su one stalno u primjeni. Čuli smo da pri izradi cigli od zemlje nema nekih tajni, ali ni preciznog recepta. Za neke je potrebno više slame, za druge više piljevine, dok u cigle za krušnu peć ne ide ni jedno ni drugo već blato.

Količina vode zavisi o zemlji, pa se radi prema procjeni, gušće, ili rjeđe, a da bi sve išlo kako treba napravili su i kombajn za blato, koji je velika olakšica pri teškom fizičkom radu. Naime, nekada su se kuće u Slavoniji i Baranji gradile od zemlje, a nosile su naziv tzv. nabijače.  

Povijest Karanca koji je danas etno selo seže još u 14. stoljeće, kada se pvi put spominje u pisanim dokumentima, ali selo živi i danas jer oko nas u muzeju trče kokoši, guske i patke, dok dašak prošlosti ledbi svuda oko nas. To zorno pokazuju  izlošci od kojih su neki stari i više stotina godina. 

Zanimljivo da su sve radionice u potpunosti opremljene i spremne za rad, te u njima često borave majstori svoga zanata. Ulica zaboravljenog vremena se nalazi paralelno s ulicom koja je još prije 80 godina nosila naziv Obrtnička jer se u njoj nalazilo preko 30 majstora i zanatlija, a među njima je bio i Geza Borboš koji je 1905. godine u tom selu započeo proizvodnju baranjskog kulena, danas zaštićene delicije.

Cilj muzeja je prikazati sve zanate koji su ili postaju zaboravljeni, te ih s vremenom ponovno oživjeti. Stoga su pokrenuli i niz manifestacija kao što su Čvarak fest, Etno sajam...