Složna obitelj Roguljić čuda radi - prepoznali su to kupci i gosti koji im se uredno vraćaju

OPG Roguljić u Kučinama kraj Solina peče soparnike, uzgaja buše, proizvodi med i razne pčelinje proizvode, radi domaće ekstra djevičansko maslinovo ulje i suhe smokve, a sve dostavlja na kućnu adresu. Njihovi su proizvodi, kažu, rezultat stoljetne mudrosti dalmatinskih težaka.

Splićani, Solinjani i Kaštelani dobro ih poznaju i cijene, pa narudžbe ne staju niti na trenutak. Dobitnici su Zlatnog suncokreta ruralnog turizma Hrvatske, no to je tek jedna od brojnih, ustrajnim radom zasluženih nagrada. U čemu je tajna njihova uspjeha - provjerili smo sa svakim članom zasebno. Konsenzus vlada oko jednoga: “Moraš to voljeti. Bez ljubavi to nitko ne može”, tvrde Roguljići.

Dočekuje nas stariji sin Mirjane i Marinka, Ivo (34), i pomiče svoj caddy da bi mi mogli parkirati. Pozdravlja nas uz čvrst stisak ruke šaleći se: “Kad kažeš OPG, ljudi zamišljaju dva hektara ravne zemlje tik uz kuću, ali u Dalmaciji je to malo drugačije!”. Ivo je po struci diplomirani elektroenergetičar, no siguran posao napustio je da bi gradio “karijeru” na OPG-u. Većinski je zadužen za pčele, brine za oko 120 košnica od kojih je jedan kontejner na paši za pelud na otoku Šolti, a drugi na komadiću zemlje u Kučinama.

Za pčele zadužen Ivo, za buše Josip 

Do pčela u Kučinama doveo nas je vozeći u prvoj brzini u Suzuki džipu iz 80-ih (jednom od četiri). To je, uz jahanje na magarcu, vjerojatno i jedini način da se onamo dođe. Taj safari turistički doživljaj razlog je zašto sam sada mišljenja da je takav džip must have svakog gospodarstva. Osim što proizvodi med (godišnje oko 1-1,5 T), cvjetni prah, propolis, api med, matičnu mliječ i med u saću, Ivo je i županijski povjerenik Hrvatskog pčelarskog saveza za Vis, Šoltu, splitsku stranu Čiova, Solin i Klis. Ne čudi stoga da obiluje znanjem i mudrošću starih ljudi od kojih voli učiti, pa nas o pčelama poučava s toliko strasti, dubinskog razumijevanja i pjesničkih metafora da je to zarazno.

Njegov mlađi brat Josip (30), suprug i otac s drugim djetetom na putu, istu strast gaji za stočarstvo. Roguljići drže 35 buša od kojih je dio na Mosoru na ispaši, a dio krava s teladi ograđen je i zaklonjen pod nadstrešnicom povrh Kučina. Krave na Mosoru su u slobodnoj ispaši, ondje su se tradicionalno držale jer su skromni pašnjaci dobro ograđeni prirodnim barijerama, a tek je ponegdje potrebno održavati već izgrađene suhozide. Buša je hrvatska autohtona pasmina, sitna i iznimno skromna kravica koja uz minimalan input daje vrlo kvalitetno mlijeko i meso, premda u znatno manjim količinama u odnosu na mliječne ili mesne pasmine.

Roguljići uzgajaju buše za meso, junetinu i teletinu, no te proizvode ne oglašavaju - prebrzo se prodaju u krugu prijatelja. Svake godine dovode dva do tri rasplodnjaka kako bi osvježili krv, pripust se odvija haremski, a postotak gravidnosti vrlo je dojmljiv. Josip reprodukciju stada prati vrlo suvereno - i u dan pogađa datum teljenja. S kravicama u toru boravi i jedan magarčić, na kojeg Josip i supruga Antea katkad posjednu dijete i, kažu, tad još više shvaćaju koliko su postali bogati izabravši ovakav način života, ne tako tipičan za mlade bračne parove.

Danas je život u “zajednici” svojevrsno čuđenje svijetu kojemu je standard živjeti izolirano i neovisno uz sve moguće podražaje i sadržaje urbanih područja. Obitelj doista svojim životom, radom i radošću kao da prkosi svima onima koji tvrde da se “ne može”.

"Kroz godine smo se uhodali", objašnjava Mirjana. Iako su raspodijelili težišta poslova, jedni drugima uskaču, posebno na dane kad intenzivno peku soparnike te puno vremena odlazi na pripremu. Supružnici Mirjana i Marinko zaduženi su za soparnik: tradicionalno težačko jelo nastalo na području Poljičke Republike. Sastoji se od dvije tanke beskvasne kore nadjevene blitvom, kapulom i maslinovim uljem, peče se na kominu prekriven žarom, a potom premaže točem od češnjaka i maslinova ulja. Nekoć se pripremao u dane posta, osobito za sv. Luku, Badnjak ili Veliki Petak, a danas je neizostavna delicija na svakoj dalmatinskoj fešti.

Maslinici i suhe smokve 

Rade ga u tri varijante: originalnoj Poljičkoj, Kučinskoj (slatka verzija s mljevenim orasima i grožđicama) i Žrnovačkoj (slatkoj verziji sa šećerom i mljevenim orašastim plodovima). Svi su sastojci domaći i ekološki uzgojeni, ali Marinko je uzgoj blitve za soparnik s godinama usavršio. “Tajna je u sadnji na bijele malč folije”, povjerava nam. A Josip je svu povijesnu, kulturološku i nutritivnu specifičnost soparnika sakupio u svom završnom studijskom radu, i tako ovjekovječio svo obiteljsko znanje i vještinu u izradi soparnika.

Maslinike Roguljići imaju u Kučinama (oko 130 maslina) i na otoku Šolti (oko 300 maslina) gdje su nedavno zasadili još jedan maslinik, a hladno prešano vrhunsko ulje proizvode u uljari Bilaje. Suhe smokve proizvode na tradicionalan način, sunčanjem na drvenim kašetama uz stalno okretanje na zvizdanu. 

Netko bi možda pomislio, ako prošeta njihovim OPG-om ili makar onako virtualno po web stranici, da je Marinku i Mirjani lako kad se mogu osloniti na dvojicu snažnih mladića potpuno zaljubljenih u poljoprivredu. No njihov put nikada nije bio lagan, a na početku je bio i trnovit. Bavljenje poljoprivredom “naslijedili” su od Marinkovih roditelja. Isprva su se bavili vrtlarstvom - sadili su pome, salate... "Mi ovdje kažemo verdure”, prepričava Mirjana sa sjetom u glasu. “Ubrzo su Marinkovi roditelji u kratkom roku preminuli, a mi smo ostali vezani za kuću s dvoje male jece. Nije bilo lako, ali od toga živiš i tome smo se morali ozbiljno posvetiti”, objašnjava i prisjeća se već davne 2003. godine kada su otvorili OPG.

Gosti se vraćaju po maslinovo ulje, ali i na soparnik 

Da se dobrota i žrtva uvijek isplate, govori i nastavak njihove priče. Pomagali su susjedu graditi kuću, a on im je iz zahvalnosti ponudio nekoliko svojih košnica. Danas imaju oko 120 košnica, premda Ivo nadodaje: “Pravi pčelar nikad ne zna točan broj svojih košnica”. Na sličan način nabavili su i krave. “Kako smo uvijek imali nekakav kamiončić, pomagali smo drugome prijatelju graditi kuću i dovoditi sijeno za krave, pa smo ubrzo preko njega nabavili prva grla”, prepričava Ivo.

Danas uživaju dobru reputaciju, a njihova je svakodnevnica naporna, zdrava i živa. Kod Roguljića nas je dočekala ona vrsta gostoprimstva i šušura koje miriše na selo, obitelj i stara vremena. U posjeti nas je pretekao jedan simpatičan stariji bračni par Nijemaca koji već dvije godine po dolasku u Hrvatsku nezaobilazno svraća kod Roguljića po maslinovo ulje. Nije to izoliran slučaj. Jedna četveročlana obitelj ljetos je s odmora u Crnoj Gori diretno doputovala kod njih i najavila se na soparnik. “Nisam mogao vjerovati s kojim su guštom jela malena djeca, bolje nego roditelji”, s ponosom prepričava Marinko.

Bez obzira na sav naporan rad, nitko od njih ne bi mijenjao ovaj stil života za neki lakši. Na spavanje odlaze dobrano izmoreni, ustaju zorom, godišnjeg praktički nemaju, ali kako Ivo objašnjava: “Dane provodim u prirodi ili prekrasnim susretima s raznim ljudima. Ne poznajem stres jer mi je i rad na neki način odmor.”