Tina Kovač De Faveri: Sretnici su oni koji nešto naslijede, najlakše je prodati, ali je šteta

Nositeljica obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva iz Kaštelira, Tina Kovač De Faveri, zajedno sa suprugom proizvodi izvanredno domaće craft pivo s visokim udjelom ječma. Njihova mala i mlada pivovara Castellana osvojila je na nedavno održanom prestižnom svjetskom natjecanju u Londonu zlatnu medalju, što je ogromno priznanje za ovaj obiteljski posao u razvoju.

Proizvode četiri vrste piva, a nazivi su strogo lokalni - Kaštelirka, Školarka, Školar i Bjonda. Sva imena imaju poveznicu s Tinom. Osim toga, castellana je naziv za bačvu u kojoj se nekada prevozila voda za poljoprivredu.

'Navajena delat'

"Ni lako tendit moj ritam. Od kad se dignen, do kad ne gren spat, ja bin mala dela. Navajena san delat od malih nog”, govori pozitivna i puna zarazne energije Tina na domaćem dijalektu. I cijelo vrijeme razgovora tako - autentično, iskreno, dojmljivo!

Odlična učenica polazila je dvije škole paralelno, osnovnu u Kašteliru i muzičku u Poreču. Kasno je krenula s glazbenom naobrazbom pa je šest razreda završila u tri godine, nastavila školovanje u srednjoj muzičkoj u Puli te završila Muzičku akademiju u Zagrebu. Danas je profesorica i magistra klavira, ali prije svega ponosna poljoprivrednica.

OPG postoji od 2003. kada su ga osnovali njeni roditelji, a ona je član od prvoga dana. No, još puno prije, već s tri godine počela je voziti traktor, prisjeća se. Iz tog vremena na imanju imaju lozu i masline koje je svakodnevno mislima vraćaju u aktivno, ispunjeno i sretno djetinjstvo.

Njen tata je, kaže, želio sina. Tko ima sreće upoznati Tinu, može zaključiti kako je otac ipak dobio mnogo bolju kombinaciju. U to nas je uvjerio i način na koji ju je cijelo vrijeme gledao suprug Gabriele. Dokaz njegove ogromne ljubavi zasigurno je i preseljenje iz Milana u maleni Kaštelir kako bi ovdje svili gnijezdo, bavili se poljoprivredom i proizvodnjom piva. Vrhunskog piva!

Iz velikog Milana, u maleni Kaštelir

Vjenčali su se 2007. godine, Gabriele je iz Milana, no majka mu je rodom iz Kaštelira, pa je ljeta provodio u Istri. "Sreća što su moji odavdje, to je bila propusnica do njenog srca. Teško da bih inače imao šanse”, duhovito će i s iskrenim osmijehom Tinin suprug, inače inženjer strojarstva, dodajući kako se ionako ”kaže da si otamo odakle ti je žena”.

Otišli su zajedno živjeti u Milano gdje su im se rodile obje kćeri, zadržali se desetljeće, a potom vratili u voljeni Kaštelir. Razloga je bilo više. Jedan je što im je bilo žao prepustiti kuću i imanje zubu vremena, iako se u velikom gradu moglo naći dobar posao, pristojno zaraditi i dobro živjeti.

"Ali to ni naše, a i ja san tamo bila ka riba bez vode”, dijeli s nama Tina osjećaje iz tih dana. Prošli su dosta, bili posvuda, svašta vidjeli, pokupili brojne ideje, stilove uređenja, što im je kasnije jako dobro došlo pri osmišljavanju dizajna za vlastite proizvode, interijere i eksterijere.

Prva bira za prijatelje

Zanimljivi su počeci njihovog pivarstva, može li ih se uopće nazvati počecima s obzirom kako tada nije postojala ni trunka ideje o zarađivanju na tome. Naime, pivo je Gabriele prvi puta kuhao za prijatelje u kući svoje none davne 1991.

Radeći kao inženjer u industrijskom sektoru na pogonima za proizvodnju sladoleda, upoznao je tu vrstu tehnologije. Kao mlad je isprobavao svašta, a ideja craft pivarstva mu je nastavila tinjati u glavi. On je stoga danas glavni u proizvodnji, dok je supruga podrška prilikom punjenja, etiketiranja i ostaloga.

Nakon što je uvidio kako se na kaštelirskoj zemlji sve što se zasije ili posadi primi i dobro rodi, pomislio je: "Provajmo posijat škandelac za biru” (škandelac je po domaći - ječam).

"Prvo se čovjeku upali lampica, potom istraži može li ili ne ideju ostvariti. Mi smo vidjeli da možemo i odlučili krenuti tim putem”, otkriva majstor od bire, dok se Bjonda, kako zovu Tinu, nadovezuje riječima: "Ja bin rekla da smo pogodili!”

Veseli par dodaje kako u pivovari kapaciteta oko 12.000 litara godišnje, primjenjuju najbolje tehnologije koje trenutno u svijetu postoje. Castellanu su otvorili u nekadašnjoj konobi gdje se držalo vino i maslinovo ulje.

Zlatna medalja u Londonu

Na šestom izdanju London Beer Competitiona održanom u ožujku, prva kaštelirska craft pivovara osvojila je zlatnu medalju. To je drugu godinu zaredom ogromna potvrda kvalitete u globalnoj industriji piva.

Castellana je ovoga puta osvojila medalju u kategoriji Pale Commonwealth Beer. Kako bi dobili ovo priznanje, morali su postići visoku ocjenu u tri kategorije: kvaliteta, vrijednost i pakiranje. Proizvod se ocjenjuje u cijelosti, kao i omjer kvaliteta-cijena, izgled, kombinacija okusa, aroma i struktura.

"Naša bira Kaštelirka našla se tako među najboljim svjetskim pivima. Ponosni smo da se ime našeg malog mjesta i preko Castellane čuje daleko, a još više pridonosi li naš trud svemu tome”, kažu Gabriele i Tina.

S pivom čak i deserti

Prva kaštelirska bira, kako je reklamiraju, pivo je domaće proizvodnje, nefiltrirano, nepasterizirano, refermentirano u boci. Sastojci su voda, ječam, ječmeni slad, pšenični slad, hmelj šećer, kvasac.

Trenutno proizvode šest vrsta, četiri u boci i dva točena. Tri od četiri vrste piva u boci dobile su ime po Tini - Bjonda, Kaštelirka i Školarka - dok je četvrto nazvano po pokojnom ocu Karlu čiji nadimak je bio Školar.

"Bire je moguće kušati samo u našem lokalu Castellana gdje osim piva, nudimo i pinse s vrhunskim lokalnim sastojcima te razne deserte bazirane na pivskim sastojcima. Suprug sam spravlja majonezu od domaćih jaja, domaćeg ulja i bire, ali i razne deserte bazirane na pivi”, priča nam Tina.

Gabriele je glavni chef, a 'Bjondu' je osvojio upravo svojom strašću prema kuhanju. Za razliku od nje koja ne voli kuhinju i kako kaže “raje ću poć skopat red loza, samo me nemoj vrći kuhat”.

Tajna uspjeha

Za konačan proizvod zaslužan je očito muški dio obitelji, stoga smo njega priupitali u čemu je tajna uspjeha?

"Na samim počecima proizvodnje treba shvatiti potrebe kupca. A kada dobiješ vrijednu nagradu kao što je slučaj kod nas, kupac ima potvrdu da nudiš nešto doista autentično i kvalitetno”, kratko odgovara naš sugovornik, ističući da ne razmišljaju koliko će zaraditi, već kako gosta zadovoljiti. Dakle, polazna točka su potrebe potrošača i to je prvi korak prema dobro odrađenom poslu i uspjehu.

"Mi u to što radimo dajemo cijelo srce. Bitna nam je kvaliteta i ne želimo se širiti, niti nam je cilj bogaćenje. Što nudimo mora biti kvalitetno, u ograničenim količinama, i mora zadovoljavati naše želje. U tome smo sa srcem, umom i tijelom – radimo onako kako bi htjeli da drugi rade za nas”, nadovezuje se Tina.

Prisjeća se kako je jedan gost zatražio pivu u boci jer se bojao da je točena razrijeđena, na što je ona ostala u šoku. "Nikada nam tako nešto ne bi palo na pamet i ta pomisao me pomalo uvrijedila. Savjest nam ne dozvoljava varanje. Ono što je bilo u Londonu, to je u svim bocama i u točenoj”, kaže.

Brojne nagrade i priznanja

Njihov je moto 'manje je više', s time da zarada nikada nije u prvom planu. Smatraju kako ljudi u konačnici cijene kvalitetu koju proizvođač nastoji održati. Castellana radi na tome da tu kvalitetu i podiže.

Osim ovogodišnje zlatne u Londonu, mogu se pohvaliti s dva srebra i jednom broncom lani. Prošle godine nisu poslali pivu koju su odlučili ove, a koja je na kraju pokazala najbolje rezultate. Na nacionalnoj razini, u Osijek su poslali dvije pive koje su obje osvojile zlato.

U mreži najboljih turističkih sela svijeta i Kaštelir-Labinci

Dobitnici su također Suncokreta ruralnog turizma Hrvatske - zlatna povelja u kategoriji craft turizam. Oni su jedini osvojili zlatnu medalju. Tina je, osim toga, bila nominirana i za najuzorniju seosku ženu te dobila dva priznanja - za domišljatost u plasmanu tržišnog proizvoda te za izražavanje i komunikaciju na lokalnom izričaju, po čemu je prepoznatljiva.

"Smatram se seoskom ženom, to je baš naziv za mene”, kaže, dodajući kako je to lijepo iskustvo koje omogućuje upoznavanje novih vrijednih ljudi.

Seoski turizam

Na imanju drže četiri breka, jedanaest mačaka, dva ponija, dvije vijetnamske svinje, koze, patke, kokoši… Svaka ima svoje ime, poniji su Žaklin i Gioa, vijetnamske svinje Rozita i Roki, koze Ana, Elsa i Lola, kazala je Tina koja obožava životinje i mnoge napuštene je prigrlila.

Atrakcija su turistima koji dolaze u njihove dvije kuće za odmor. Naime, gdje je sada vila, nekada je stajala štala za blago. Jednu kuću za odmor su imali od prije i nju sada polako renoviraju, a nova je izgrađena u modernom stilu.

"Gosti jako vole životinje i okolno zelenilo, mogu s njima biti u kontaktu, a mogu ih i samo gledati. Za sada su reakcije pozitivne, mi se jako trudimo sve održavati čistim”, opisuje, uz opasku kako sa životinjama posebno uživaju djeca, najčešće hraneći ih.

Poručuje, međutim, da tko dolazi na selo, mora biti spreman na tipične mirise i seoske zvukove - kukurikanje, mekanje, njakanje, lavež pasa i ostalo. Svi detalji navedeni su na internetskim stranicama, međutim gosti se ne trude uvijek pročitati ih.

Djedovinu treba čuvati

Pitaju ih gosti ponekad zašto ne naprave veću terasu, prošire se na dio parkinga, i zašto ne proizvode više. Oni to odbijaju, znaju točno što žele i do koje razine ići. Osim toga, tako mogu uživati u svom radu, ali i u životu – inače ništa nema smisla. Gabriele bi volio proizvoditi sir, međutim trenutačno za to nema vremena.

"Danas je problem što mladi nemaju volje raditi, sve bi htjeli preko noći, i uspjeh i novce. Ali život je drugo, ne YouTube niti društvene mreže. Kako će mladost preživjeti ako jednoga dana ne bude interneta, što će oni znati raditi?”, pitaju se.

Stoga oni djeci pokazuju kako iz sjemena izraste biljka, uče ih kakvo je to čudo i koliko je vrijedno ”jer nas sićušno sjeme može prehraniti - to je stvarni život, to je realnost”.

Bacili su jednom u zemlju koštice mandarine i sada imaju mnoštvo malih biljaka koje će presaditi. I sve zato da djeca vide kako iz ničega nastaje nešto.

"Na zemlji se lako prehraniti, na asfaltu ne, i zato treba čuvati djedovinu. Od poljoprivrede se sigurno može preživjeti. A saznati kako bilo što proizvesti, barem danas kada imamo internet - je lako. Također se ne treba bojati pitati, ljudi žele pomoći”, ističu, dodajući kako oni nikada nisu imali problema niti s institucijama, svi im izlaze u susret i daju vjetar u leđa.

Ljudi koji su naslijedili starinu ili zemlju, zapravo su veliki sretnici jer se živjeti od toga može. "Najlakše je prodati, ali je šteta. Može se, ne treba odjednom, već korak po korak. Svaki sljedeći korak veseli i poticaj je za dalje”, poručuju.