Autohtone pasmine - osobna iskaznica jednog naroda: Za podolca i stara sorta kukuruza

Marko Tikvicki, stočar iz Subotice u Srbiji, ima cilj stvoriti brend visokokvalitetnih proizvoda od podolskih goveda kojih trenutno ima oko 150 grla. Ne želi se natjecati s mesnicama, ali jamči za kvalitetu mesa ove životinje koja je bila pred istrjebljenjem, prenosi Hrvatska riječ.

Počelo je tako što je po završetku fakulteta kupio prva četiri teleta podolske pasmine iz Mađarske.

"U početku sam držao tov junadi simentalske, ali postupno sam povećavao podolsku. Registrirao sam svoje gospodarstvo za uzgoj starih pasmina i očuvanje autohtonih genetičkih animalnih resursa. Član sam vojvođanskog i mađarskog udruženja uzgajivača podolskih pasmina, te smo zahvaljujući kolegi Sabojcu obojica uspjeli nabaviti dva bika koji su ključni za održavanje dobrih gena", kaže Tikvicki i dodaje da mu se jedne godine dogodilo nešto što se zove uzgoj u srodstvu. Zato je ključno, kaže, razbiti usko krvno srodstvo kod goveda kako bi se nastavilo rađanje zdravih teladi.

Zasluga starih pasmina 

Opredijelio se za uzgoj starih pasmina zato što je, kako kaže, zaljubljen u tradiciju i starinu, ljubav prema precima i želji da se nešto naše sačuva.

"Stare pasmine su osobna iskaznica jednog naroda. Svaki stranac kada otputuje negdje, prva stvar koju želi vidjeti, saznati i okusiti je ono što je autohtono. Trenutno imam najviše podolaca, imam planinske buše i vitorogu žuju ili kako je još zovu racku ovcu. Za ove tri pasmine sam registriran uzgajivač, ali imam još konje i balkanske magarce, čisto iz hobija. Do Drugog svjetskog rata bila je podijeljena situacija: ispod Save i Dunava su bile buše, a iznad podolci", podsjetio nas je Trivicki i nastavio.

"U bosanskoj Posavini i Kolubari je postojala mješavina te dvije pasmine koja se zvala posavsko ili kolubarsko govedo. Bili su veći od buše, a manji od podolaca, zaista idealni, samo što je ta pasmina sada izumrla", kaže naš sugovornik i otkriva da razmišlja o križanju ove dvije pasmine.  

"I na struju i na baterije"

Za svoja goveda Marko sam proizvodi hranu, a kao stočar ima pravo prvozakupa državnih njiva.

"U selu ne postoje pašnjaci, pa apliciram za državnu zemlju po pravu prvozakupa za stočare kako bih proizveo hranu za stoku. Koristim slamu, kukurozovinu, proizvodim zelenu hranu poput raži, zobi, kosim im svakoga dana i to jedu. Uspio sam nabaviti staru sortu modro crvenog kukuruza i od njega pravim silažu", kaže i dodaje da stare pasmine mogu "ići na struju, a mogu raditi i na baterije".

"Plemenite to ne mogu, njima je konstantno potrebna jaka hrana. Benefiti starih pasmina se ogledaju u tome što su izuzetno zahvalne u vidu samoodrživosti, te žive u skladu s prirodom. Same se tele, dođem ujutru i vidim novo tele. Pušteni su na slobodu u velikom ograđenom prostoru, jer ne trpe zatvaranje u korlat, jedu koliko žele i kada žele. Izuzetno su otporni na bolesti te mislim da su nepravedno zapostavljeni."

Stigne i "profesuru" i gledati u ženu

Zbog toga, ovaj stočar mišljenja je da je najbogatiji čovjek onaj koji ima slobodnog vremena, a zahvaljujući starim pasminama, on ga ima napretek.

"Zbog toga se stignem baviti i profesorskim pozivom, a i preko dana gledam u svoju ženu, ne samo u posao. Podrška supruge mi je izuzetno važna, jer bez mira u kući nema ni napretka u poslovanju", ističe Tikvicki.

Kada govori o planovima za budućnost, strahuje da će zbog smanjenja državne zemlje koja se vraća u restituciju morati smanjiti broj grla i okrenuti se višem stupnju prerade.

"Razmišljam o otvaranju vlastite klaonice i mini pogona u okviru poljoprivrednog gospodarstva, obradi vlastitih goveda i prodavanju male količine mesa. To znači kreiranje brenda i zaokruživanje cijele priče oko proizvodnje podolskih goveda. Kada jednom netko proba meso podolaca, garantiram da drugo neće htjeti jesti. Budući da buše proizvode izuzetno punomasno mlijeko od oko šest posto mliječne masti, planiram preradu mliječnih proizvoda jer se ne isplati prodavati sirovo mlijeko", zaključuje Marko Tikvicki.