Baranjka Ankica Ursić-Molnar u lovu na jelene prijeđe i 20 kilometara

"Baš mi je drago što ste baš sada došli. Tu mi je kćerka Antonija iz Njemačke, došla je mlađoj pokazati kako ona pravi sir", tim nas je riječima dočekala Ankica Ursić-Molnar, Baranjka iz Zlatne Grede, dobitnica Agroklubove nagrade na natječaju za najbolju ruralnu fotografiju 2023., u kategoriji životinje. 

Do Ankice i istoka Baranje uputili smo se radi njezinih životinja, što jelena sa fotografija, a što ovaca koje s obitelji uzgaja. Od jelena nismo vidjeli ni "j", a od rike koja je uobičajena za ovo doba godine čuli ni "r". No, doživljaj su upotpunile njihove ovce, psi i konj. 

Imanje Ursićevih okruženo je šumom. U blizini je i dvorac Tikveš, a nešto južnije i Kopački rit. Do Dunava nema ni kilometar. 

Ovčji sir kao dodana vrijednost OPG-a

Ulazimo u široko, prostrano dvorište, a u glas nas pozdravlja pet pasa, hrle u susret, svi odreda dobroćudni. Prilazi nam i domaćin Ante Ursić, a Ankica odmah pokazuje drvenu kućicu u dvorištu čiji su prozori na ranojesenjih 25°C - zamagljeni. Zrak je u prostoriji nabijen mirisom ukiseljenog ovčjeg mlijeka, a oko sirarskog kotla naredalo se njih petero. "Ovo je profesor Samir, došao je iz Zagreba i sada curama pokazuje kako on pravi sir", upoznaje nas domaćica dok profesor grabi sir iz kotla i njime puni kalupe. Sve promatraju starija kći Antonija i njezin suprug Johanes te mlađa Ana i njezin zaručnik Ivan. 

Kazuje profesor da je došao pomoći izraditi elaborat tehničko-tehnološkog rješenja za odobrenje otvorenja sirane malog kapaciteta za preradu mlijeka. No, nas je više zanimalo neformalno edukacijsko druženje uz kotao. 

"Jutros sam kušao skutu, ili kako se stručno kaže, albuminski sir, koju su cure radile. Ja sam im pokazao kako ga ja radim pa da usporede jer razlika postoji", kaže nam prof. dr. sc. Samir Kalit s Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. 

Skuta koja se negdje još kaže pujina, tradicionalna je za obalni dio Hrvatske, pravi se od sirutke koja je nusproizvod kod izrade tvrdog ovčjeg sira, a u Hrvatskoj je najpoznatiji paški. Razlika između otočkog i kontinentalnog je velika jer ovce na obali obitavaju u posebnom ambijentu. "One su većinom vani, na paši. Taj sir je zaista poseban, zato jer ovce imaju pristup aromatičnom bilju koje ondje raste. Arome iz bilja prelaze u mlijeko, a onda kasnije u sir. On se ne može kopirati", priča nam profesor tiskajući zgrušane komade sira u mrežaste posudice. 

Dodaje da što se tiče ovoga, baranjskog podneblja, i ono ima svoje prednosti. "Ovčarstvo ovdje nije tako ekstenzivno, a osim arome, računa se i na određenu količinu, no proizvodi su također lijepi i ukusni", opisuje osvrnuvši se i na skutu koja se može koristiti u pekarstvu, izradi kolača, kao desertni sir i slično. 

Ursići su se nakon Domovinskog rata vratili u Baranju i od tada uzgajaju mesne ovce. No, 2019. su im pridodali i one mliječnih pasmina, pa trenutno imaju 280 grla. Njihovo mlijeko već četiri godine otkupljuje Vindija, a proizvodnjom sira žele postići dodatnu vrijednost na svom obiteljskom gospodarstvu. 

Taj je posao odlučila preuzeti Ana. "Sestra i ja smo odrasle uz ovce, od prve četiri davne 1998. godine, kasnije i malog stada, uvijek smo bile uključene, posebno u ljetne radove", prisjeća se dodajući kako tijekom studiranja nije boravila na imanju. Nakon što je diplomirala na Kulturologiji u Osijeku, mjesecima je pokušavala naći posao u struci. "Na kraju mi je tata ponudio da se vratim i krenem se baviti stočarstvom", opisuje kraj potrage za poslom i početak novog puta. 

Otac Ante se ubacuje i kaže kako su u posljednjoj laktaciji stada proizveli između 50 i 55 tisuća mlijeka. Započeli su je s 280, a završili s 220 jer, kako pojašnjava, neke ranije zasuše. Mužnja dnevno traje i do šest sati, a mlijeko moraju daleko odvoziti u sabirnu stanicu. "Ovisni ste o jedinom otkupljivaču u Hrvatskoj koji nije dizao cijenu zadnjih deset godina. U međuvremenu se desila inflacija, a oni digli cijenu tek tri posto, što nikako nije dovoljno", komentira i kaže kako će oni i dalje nastaviti isporučivati mlijeko ovoj tvrtki, ali krenuti i s novim projektom. 

Budući da je Baranja sve poznatija po seoskom turizmu, a i oni imaju smještajni kapacitet od 11 ležajeva, bilo nam je logično zaključiti da će ovčji sir, skuta i drugi proizvodi ostati u Baranji. No, prevarili smo se. 

Baranjski sir će na more i preko granice

"Seoski turizam se ovdje tek razvija i sigurno je budućnost Baranje. No, mi ćemo sir za sada plasirati na obalu, jer ovdje nema dovoljno turista", kaže Ana istaknuvši da će sirana biti opremljena tako da će imati i mogućnost izvoza. 

"Planiramo ekološku proizvodnju, sa svim potrebnim certifikatima jer je to nešto što se danas traži. Bit će skuplje, ali dolje imaju bolju potrošačku moć nego kod nas."

A kada je riječ o seoskom turizmu, ovo je zaista posebno mjesto za aktivan odmor. Ana nam priča kako je njihov smještaj baza za one koji vole otići u prirodu, skočiti do Vukovara, Iloka, Osijeka, posjetiti vinarije ili pak promatrati ptice. "Jednom nam je došao gost koji je htio samo prespavati i jedan dan gledati ptice. Uputila sam ga na Dunavac, na pješčanu plažu. Vratio se oduševljen i na kraju ostao tri dana." 

Osim što se bavi ovcama, Ante je i glavni strojar na crpnoj stanici uz Dunav, a koja je izgrađena kad i nasip. Pojašnjava nam kako je Zlatna Greda ime dobila po gredama koje su bile postavljene na močvarnu površinu uz rijeku, da bi omogućile ljudima normalan život. "One su bile poput otoka jer se Dunav stalno izlijevao. Kada je nasip završen krajem 19. stoljeća, stvoreni su uvjeti da se ljudi naseljavaju, a tada su nastala imanja poput ovoga", kazuje nam. Uz nasip izgrađene su i crpne stanice, a njegova, baranjska, zvana i Titova pumpa, služi za sprječavanje plavljenja od podzemnih voda. Naime, nasipom je fizički onemogućeno izlijevanje Dunava na oko 15 km, ali ga se ne može zaustaviti podzemno. "Pomoću crpnih stanica se izjednačava vodostaj. Voda koju Dunav gura, one vraćaju nazad. Ovo je najveća pumpa u Baranji. Njezin prvi naziv je bio Ferdinandova, onda Aleksandrova i na kraju Titova, tako je i ostalo", smije se.

Tri godine othranjivala telad

Pitam ih, uzgajaju li kakvo povrće, voće. "Ne, više ništa. Zbog divljači i kukaca. Ne možeš ništa od njih", kaže Ankica, a Ana dodaje da su riku jelena do nedavno slušali iz dvorišta. "Veselila sam se tome. Kapija otvorena, ja sjedim unutra, slušam ih i mislim kako sam sretna. Ujutro se probudim, izađem na dvorište vidim kako je od mladice jabuke koju sam posadila ostao samo štap. Sve su obrstili", smije se prisjećajući se. 

Ipak, jeleni su njihova posebna ljubav, najviše Ankičina koja ih je prije 20-ak godina othranila više od 70. Naime, 2000-ih se u baranjskim šumama pojavila bolest zbog koje su telad ugibala. Da bi sačuvali populaciju, u Hrvatskim šumama su ih odmah po teljenju odvajali od košuta te dali njoj na skrb. 

"Prvo smo ih hranili s kozjim mlijekom, ali su dobili proljev, onda im je doktor dao prašak na bazi kestena, ali nije djelovalo. Kako smo imali ovce, za zaustavljanje proljeva kod janjadi smo koristili sulfadimidin. Dala sam im to i proljev je automatski prestao. U tri godine sam othranila njih 74. Bili su mi kao djeca", sa sjetom se prisjeća ova žena koja i sama podsjeća divlju, ali plahu košutu. 

"Kada sam ih othranila, stavili smo ih u gater. Zima, snijeg pada, ne vidi se ni jedan, a ja pljesnem i viknem 'male, male', a oni svi do jednog dotrče do mene. To mi je bio najljepši posao u životu", ponosna je Ankica otkrivši kako su jednoga koji je sedam dana nepokretno ležao zbog proljeva, htjeli eutanazirati. 

"Ja nisam dala. Donijela sam ga kući i izliječila. Brinuli smo o njemu, odrastao je s ovcama, a kada bi na paši vidio jelena, pobjegao bi jer je mislio da je ovca", smije se prisjećajući se jednog događaja kada ga je odvela i do gatera, kada je išla posjetiti njegovu braću i sestre, a on kad ih je vidio, otrčao je glavom bez obzira.

"Ja bih rekao da je po ponašanju bio najbliži konju. Stalno je tražio kontakt, išao za nama. Što god radim na dvorištu, on me prati na dva koraka. Ako prođe 10 minuta da mu se ne obratim, podsjeti me rogom da je tu", opisuje nam Ante koji je mladom jelenu zbog toga stavljao i gumenu zaštitu na vrhove rogova. No, ovaj mudrijaš nije se lako dao pa ili bi zaštitu skinuo ili bi bježao kada bi shvatio što Ante smjera. Priča o njihovom neobičnom kućnom ljubimcu ima zaista tužan kraj kojom ne bismo htjeli kvariti ovu reportažu. 

Lov na jelene 

Ankica je i danas posvećena jelenima i svaki je dan u lovu na njih, ali ne puškom nego objektivom. Naime, ova svestrana i vrlo emancipirana Baranjka sama živi u kući u sklopu crpne stanice uz sam Dunav, i oko 500 metara od imanja gdje su muž i kćerka. I ona je vlasnica OPG-a, a na svojoj farmi drži 120 ovaca mesne pasmine Wurtemberg. Janjad je prodavala jednom slavonskom prerađivaču. "Ove smo godine većinu odvezli za Zagreb, a drugi dio u Metković", otkriva dok se odvozimo do njezinog imanja. Na putu do njega je pašnjak na kojem mirno pasu ovce. 

Ona i njezin suprug se poznaju od djetinjstva. Živjeli su imanje do imanja. Njegov je otac bio čuvar nasipa, a njezin čuvar kanala. "Tu su živjele četiri obitelji, a ovaj je prostor do rata bio zatvorenog tipa. Nisi mogao samo tako doći, bila je postavljena rampa. I na crpnoj stranici je mogao živjeti samo onaj tko tu radi kao strojar", prepričava provodeći nas kroz objekt u kojemu su dvije pumpe. Opisuje kako izgleda kada Dunav krene navirati, što sve ona i Ante u tom slučaju moraju poduzeti. Pokazuje otvor na jednoj i kaže kako ju moraju zajednički otvoriti u slučaju da u njoj zapne kakva grana pa se zaštopa. "Znao je Ante ući unutra nekoliko puta. Strojar ne smije imati viška kila", smijemo se komentirajući tko bi od nas uspio ući unutra. 

"Ante je posvetio svoj život radu, a ja, budući da su kćerke odrasle i samostalne, ostatak svog života uživanju", izgovori ona, a onda krene nabrajati kako izgleda to uživanje. "Moje je da ujutro sjednem na biciklu i otjeram ovce na pašnjak. Navečer ih vratim, a sve ostalo provodim fotografirajući. Naravno, kuham i perem za sve, i radim druge poslove", s lakoćom opisuje dok šetamo uz kanal. "Evo, tu je moj kanu. Nema mjesta gdje bih radije živjela", sretna je sa zadovoljstvom gledajući svoje dvorište okruženo nasipom, kanalom, šumom. 

Sve nas vrijeme prati šarplaninka Krca, velika maza, a iz drugog dvorišta promatra konj Safir. "Dođite vidjeti mog Safira, on je jako dobar. Slikajte me s njim pored kanala", daje nam Ankica upute dok Safir malo surađuje, malo ne. 

Odvela nas je i do nekoliko ovaca koje imaju mladu janjad pa ih nije pustila na pašu. Jedno od mladunčadi bleji više nego drugi. "On je krenuo s ovcama na pašu, a kad je mene vidio, vratio se. Onda sam se bojala pustiti ga samog pa sam ga ostavila tu s njima. Sad se dere za svojima", govori hraneći svoje blago.  

Šuma krije i opasnosti. "Problem su divlje svinje, probiju u ovčarnik. Nedavno mi je jedna krmača pojela tri janjeta. Samo je jedna takva, samo ona to radi", kazuje nam svjesna da protiv prirode ne može pa je ovce s mladom janjadi zaštitila dodatnom ogradom. 

Na kraju ju napokon pitam: 
"Otkud ljubav prema fotografiji?"
"Oduvijek, oduvijek se bavim fotografijom." 
"A jeleni, kako ste njih ulovili", pitam ju misleći na pobjedničku fotografiju. 
"Jeleni su mi broj jedan, oni su mi strast. Znam prijeći po 15, 20 kilometara, u potrazi za njima. Taj dan sam se vraćala kući, pao je mračak i spustila se magla. Slučajno sam se okrenula i vidim, ide jedan jelen, drugi, treći... Njih osam je prelazilo s jednog dijela šume prema našem polju", opisuje trenutak nastanka fotografije. 

Iako ih u svom fotografskom stažu broji mnogo, Ankici je ovo prva novčana nagrada. "Ona me jako veseli, posebno mi je draga, iako sam nedavno dobila i nagradu Zagrebačkog salona pa međunarodnu nagradu AFIAP-a, ali ova mi je posebna. Planiram si kupiti novog drona pa će mi dobro doći", zaključila je sa smiješkom. 

Već je lagano padala rosa pa je valjalo krenuti. Safir mi je za uspomenu i dugo sjećanje ostavio "pusu" u obliku modrice na nadlaktici.

Pozdravili smo se s našom domaćicom uz obećanje da ćemo doći jednom samo uživati, u šumi, vožnji kanuom i druženju s njom i životinjama.