Đurkovići posjeduju stado od 50 koza koje dnevno proizvedu oko 120 litara mlijeka. To im je dovoljno tek za 12 kilograma sira dnevno.
Ni Severine danas ne bi bilo u Marjančacima da Biserka i Josip Đurković prije više od 20 godina na svoje imanje nisu donijeli prvu kozu. Sve je ispalo sasvim slučajno.
Po nju su otišli zbog djece koja su bila alergična. Probleme im je ublažilo kozje mlijeko. Đurkovići tada nisu ni slutili kako će im jedna obična koza promijeniti život. Kada se ojarila, zaljubili su se u njezino mlado. Više nije bilo dvojbe. Odlučili su se baviti kozarstvom. Na njihovom obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu sada je 50 koza, francuske pasmine Alpina.
"Imamo matično stado čiste Alpine. Jarca mijenjamo s drugim kozarima kako bi uvijek imali svježu krv. Našem Mikiju uskoro bi trebalo stići i društvo jer planiramo nabaviti još jednoga jarca. Ove godine oplodnja je išla relativno brzo jer je Miki mlad i pun snage, ali ga morate dobro hraniti", priča Josip Đurković, kozar iz Marjančaca nedaleko Valpova.
"U kilogram sira utroši se 10 litara mlijeka. Nešto više mlijeka imamo u jesen kada na paši, na koju koze vodimo svaki dan, nema puno vode. Tada u sebe unose više suhe tvari, a proizvode kvalitetnije mlijeko s većim postotkom masnoće. Kako se sir pravi od masnoće, tada kilogram možemo napraviti čak i od osam litara mlijeka", objašnjava on.
Na ovom gospodarstvu radni dan počinje nešto prije 6 sati. Dok Josip odlazi u staju nahraniti stado, supruga Biserka i sin Dario su na izmuzištu. Valja tamo svakoj kozi prije mužnje oprati vimena. Potraje to i po nekoliko sati. Tako svježe pomuženo mlijeko seli se u laktofriz kako bi se ohladilo te bilo spremno za proizvodnju sira. Za taj dio posla na ovom OPG-u zadužena je Biserka. U njezinoj sirani nema stajanja kada krene sezona.
Većina je koza ojarila dvojke
"Mali smo proizvođači pa nam je zbog toga plasman problem. Bio sam na sajmu u Belgiji kada su me pitali mogu li im mjesečno isporučiti 20 tona sira. Nisu pitali za cijenu. Nitko me nije pitao za cijenu. No, kada sam im rekao da dnevno mogu proizvesti 12 kilograma sira, jedan tamošnji trgovac se samo udario rukom po čelu i nasmijao. Naravno, nije bilo ništa od toga posla", prepričava ovaj slavonski kozar čiji su se sirevi tijekom proteklih godina na natjecanjima okitili s najviše medalja.
To ni ne čudi jer u ovom kozjem siru kojega spajaju čak s rumom i čokoladom, nema konzervansa, emulgatora. "Jedini konzervans je morska sol koja ga čuva. Taj se sir topi u ustima. Da nam je ući sa sirom samo u jedan restoran, probleme s plasmanom bismo riješili. Preostalo bi nam tada još ono najvažnije, a to je zemlja", kaže on.
Na prošlogodišnjem natječaju za državno zemljište nisu prošli. Površina od 5,5 hektara izmakla im je za dlaku. Zemlja je završila u rukama ratara koji obrađuje preko 200 hektara. U natjecanje s njim nije se mogao upustiti jer je i početna cijena, za Josipov džep, već bila previsoka.
"Ta zemlja znači opstanak. Ona bi mi poslužila za proizvodnju hrane koja bi bila dovoljna i za proširenje stada. Sada radimo tek četiri hektara, a to je nedovoljno dok posijem ječam, malo kukuruza", dodaje Josip koji je zainteresiran i za postavljanje mlijekomata s kozjim mlijekom u Osijeku. Vjeruje kako bi to dobro išlo. S tim projektom planira aplicirati prema fondovima EU jer se cijena mlijekomata kreće oko 70.000 kuna, a to sam, priznaje, ne može isfinancirati.
"S kozama je puno lakše nego s kravama. Ove moje alpine ne obolijevaju, otporne su na visoke i niske temperature. Lijepo je raditi s kozama. Mi to volimo", poručuje kozar iz Marjančaca.
Fotoprilog
Tagovi
Autorica