Farmer s 200 ovaca jači od krize

Stočarstvo, posebno uzgoj ovaca i janjaca, u cetinskom je kraju oduvijek imalo značajno mjesto u prehrani obitelji, ali i u opskrbi šireg tržišta. Ta se tradicija i danas nastavlja o čemu potvrđuju brojne farme u Biteliću, kao i stado od 200 ovaca Ante Buljana (65), koji će ga uskoro proširiti.
Na farmi je sada mogao imati više od 500 ovaca da nije prodavao pomladak. Buljana smo s njegovim stadom i psima, među kojima ima velikog i snažnog tornjaka Brnju, zatekli na ispaši u ogradi između Peručkog jezera i poplavljene Ponikve, dok je hladna bura brijala s planine Kamešnice.

»Počeo sam s 15 ovaca, a prije sam radio u Njemačkoj od Hamburga do Münchena na gradilištima. Pošteno sam zaradio njemačku mirovinu koju uživam sa svojom obitelji - ženom, sinovima, kćerima, unucima. I ja sam za ušteđevinu mogao kupiti plac i sagraditi kuću ili ugostiteljski objekt, te iznajmljivati prostore turistima negdje na Makarskoj ili Kaštelanskoj rivijeri. I stan sam mogao kupiti u Splitu ili Zagrebu. Ostao sam na djedovini u svojoj Zagori gdje sam ponikao i gdje sam sagradio i namjestio lijepu obiteljsku kuću, obnovio stare i podigao novu štalu s hranilicama i pojilicama. Okrenuo sam se proizvodnji zdrave hrane - janjaca, mlijeka, ovčjeg sira, jer u tome vidim prosperitet svog obiteljskog poljoprivrednoga gospodarstva. Vjerojatno ću se uskoro početi baviti i seoskim turizmom, jer i za to imam sve preduvjete«, kaže nam zadovoljni Ante Buljan.

»Imam mirovinu oko 650 eura od koje bih sa svojom obitelji mogao solidno živjeti. Međutim, još mogu i želim raditi, a od svega mi je najdraže baviti se ovčarstvom. To je i te kako koristan posao, iako imam teškoća zbog vukova. Ljetos su mi udavili tri najbolje ovce, a neke i odvukli, dok su susjedima udavili i pojeli i po desetak ovaca. Veću štetu imao bih da nemam svojih pet pasa, od kojih mi tri pomažu čuvati stado na ispaši, dok dva čuvaju farmu. U proljeće i ljeto i poskoci ujedaju ovce, ali ja ih uspješno liječim i bez veterinara«, rekao je Buljan.

S obitelji proizvodi i ekološki krumpir, kupus, blitvu, špinat, isključivo na stajskom, ovčjem gnojivu u docima na Vrdovu, a ima i domaće dalmatinske pršute. Tijekom turističke sezone dolaze mu strani turisti s obližnjih plaža, te kupuju ovčji sir i janjce. Dolaze mu i znanci iz Njemačke s kojima je godinama radio.

Susjedi za svog bitelićkog farmera kažu da je uvijek u pokretu: kada ne pazi stado u ogradama, skokne autom do Sinja gdje se nađe s prijateljima i znancima na kavi. Odlazi Ante i u Split i Zagreb zbog svoje djece i unuka. Redovito ustaje u šest sati, a kada se dobro razdani sa stadom i psima odlazi u prirodu, te se vraća prije mraka. Najčešće odlazi spavati oko ponoći, a sada tijekom cijele noći bdije nad ovcama dok se janje, u čemu mu pomaže i supruga.
»Što bi od mene bilo u ovim godinama kada bih samo ležao? Brzo bih umro. Ovo što radim, sve je zdravo i korisno, a uz to je i biznis na čistu zraku u prirodi. Krizu još nisam osjetio niti će je biti u mojoj obitelji. Radimo i solidno živimo, samo mi je žao što tako nije svima. Želio bih vidjeti više mladih obitelji koje bi se bavile poljodjelstvom i stočarstvom, jer je u tome budućnost seoskog turizma«, poručuje Ante Buljan.

Zašto se vuna ne bi preradila i koristila?

Ante Buljan tvrdi kako mu je živjeti na selu bolje, ljepše, zdravije i nekako toplije nego u gradu. Kaže da ima asfalt, struju, telefon, tekuću vodu, prodavaonice, školu, crkvu, ambulantu, organiziranu veterinarsku službu. S tržištem nema problema jer sve svoje proizvode proda na kućnom pragu, osim vune koju svake godine u nazočnosti stručnjaka mora zapaliti, što čine svi cetinski ovčari. Buljan tvrdi da mu to najteže pada u poslu jer jedino vunu ne može unovčiti od svog stada. Zato i pita zašto se vuna ipak ne bi preradila i koristila?

Autor: Nedjeljko Musulin