Kada zasuše koze, kod magarica mlijeka ne fali: Nekima popravljamo imunitet, a sebi proračun

Ivica Tomas iz Drinovaca kod Gruda u susjednoj BiH, zajedno s obitelji, suprugom i šestero djece, jedni su od rijetkih u tom kraju koji žive od kozarstva. Posao je najprije započeo s kravama, a nastavio s kozama, alpskim i sanskim. Danas je mlijeko od njih 150, zajedno s nekolicinom magarica, vrlo tražena roba, a njega svrstavaju među najveće proizvođače kozjeg mlijeka u Hercegovini. 

Cijela deveteročlana obitelj, uključujući suprugu Renatu i majku Albinu, živi od stočarstva. Gospodarske grane kojom su se bavili njegov pradjed, djed, otac, a sada i on. Svoj život, kaže, ne bi mijenjao ni s većim gazdama u selu.

"Ma šta u selu, ni s kim na svijetu", navodi. 

U ozbiljniji posao sa životinjama krenuli su prije dvadesetak godina. Izgradili veliku staju i u nju smjestili dvadesetak muznih krava, a paralelno počeli s dostavom mlijeka i pravljenjem sira. I tako nekih sedam godina. Majka sirila, on, žena i djeca čistili, hranili i raznosili mlijeko od vrata do vrata od Drinovaca do Tihaljine. Sve do, kaže, velikog snijega 2012. godine kada prelaze na kozarstvo.

"Par godina iza toga, uzgoj koza pada na niske grane jer Hercegovci nenavikli na produkt dobiven od njihova mlijeka, nisu bili baš žvelti za takvim vrstama mliječnih priozvoda. Dok je bila otvorena granica prema Hrvatskoj živilo se kako tako. Opet nedovoljno", prisjeća se.

Hercegovina je Bogom dano mjesto za uzgoj koza

Ponovo su se tada vratili kravama, a smanjivali broj koza, sve dok nije stigao Megglle i krenuo redoviti otkup kozjeg mlijeka. Godinu dana iza toga i sirana Puđa iz Livna kreće s preuzimanjem mlijeka. 

"Krava više nemamo, ali zato imaju magarice. One nam služe u vrijema kada koze zasuše i tada dva, eventulno tri mjeseca kada nemamo nikakvih prihoda. Taj prazan prostor upotpunili smo magarećim mlijekom. Tako da nekima popravljamo imunitet, a sebi stabilan kućni proračun", slikovito opisuje ovaj pedesetogodišnjak i vlasnik OPG-a naziva "Viraj Rafael“ i još zanimljivijem značenjem. Naime, Viraj označava početna slova imena članova njihove obitelji, a Rafael u biblijskom kontekstu, kao riječ hebrejskog porijekla, znači Bog liječi ili liječnik Božji. 

Koze su, tvrde naši domaćini, dosta izbirljive životinje koje jedu najkvalitetnije dijelove biljaka pa je njihovo mlijeko jako zdravo, a u zadnje vrijeme i vrlo tražena roba. Sama proizvodnja, kaže, puno je teža od kravljeg. Računica veli da je za dobiti dvadeset litara mlijeka dostatno pomusti jednu kravu, dok za istu količini treba pomusti deset koza.

"Zapadna i Istočna Hercegovina je Bogom dano mjesto za uzgoj koza", ističe Ivica, vjerujući da na tom području može obitavati preko sto tisuća ovih domaćih životinja ili u litre preračunato nešto malo manje od dvjesto tisuća litara mlijeka na dnevnoj bazi.

"Pa nam se ne bi događali požari, a paralelno bi Hercegovci dobili jedan ekološki prepoznatljiv brend", smatra. 

Ovaj drinovački poduzetnik prije dvije godine je za sir dobio i srebrno odličje za kvalitetu, a u poslu sudjeluje cijela obtelj. Šestero djece,  Ante (21), Vice (20), Ana (17), Ivan (15), Josipa (11) i Jakov (9), budućnost su gospodarstva Tomasovih. Vrijedne ručice s tim da su dvoje najmlađih Josipa i Jakov glavni pastiri koji svoje ljetne praznike provode s kozama na paši.

"Meni je čuvanje blaga ko' posa. Nema to oćeš nećeš. Zna se da treba ići za njima i nema pogovora. Mi svi živimo od njih od njihova sira i  mlijeka, i onda zaslužuju da se primjereno skrbimo o tim našim životinjama. Svi smo u tome. Od najstarijih do nas najmlađih", kaže nam Josipa dodajući da je zimi malo lakše jer tijekom ljeta, pošto imaju svu potrebnu mehanizaciju, "ubalaju“ dosta sijena i brzo prođu ta tri mjeseca "zimovanja“ u staji.

Sudanska trava kao zamjena za kukuruz

Već početkom ožujka nakon jarenja čiji je najveći intezitet sredinom veljače, stado će polagano vani, a za njima i maleni pastiri.

Najviše trenutno pomažu petnaestogodišnji Ivan i dvije godine starija Ana. Koordinirani dvojac, osim za čuvanje zadužen je i za mužnju koza. Iako se to radi automatski putem muzilica, potrebna je koja ruka više. A toga u Tomasovih ne fali.

Pogotovo za vrijeme već spomenute košnje sijena i sijanja različitih trava lucerne, djetelinske smjese, kukuruza i posebno sudanske trave. Nove vrste u hercegovačkim poljima otporne na velike suše, odnosno nekakve alternative kukuruzu koji za velikih sušnih perioda ne daje dovoljan prinos.

"Hibrid sirka šećerca i sudanske trave i može se kositi tri puta godišnje. Zna izrasti do tri metra visine. Ona teško da će falit. Mada nije kvalitetna kao kukuruz, odlična je zamjena", kazuje nam Ivica koji se na sadnju odlučio prije deset godina, a ideju pronašao na internetu. 

Sve je to tek dio posla vezanog uz stoku koja ne poznaje ni svece ni petke. Pogotovo to zna supruga Renata koja je u Drinovce stigla iz Posušja. Također iz mnogobrojne obitelji sa sedmero braće i sestara, već navikla na poslove oko poljoprivrede i stočarstva. Mada njena obitelj direktno nije imala "ajvan“ odnosno blago, kako ga još zovu Hercegovci, nagledala ga se po selu kod ujaka i tetaka. Jednostavno se brzo uklopila u posao,

"Svekrva bi spremala ručak, a mi ostali tko u staju, tko za blagom i tako po cijeli dan. Nema tu baš neke velike pauze. Izuzmemo li ova tri mjeseca kada je blago u staji. Opet za vrijeme kozenja morate biti tu da ne bi krenulo nešto po zlu", priča Renata.

Dobro je danas, htjeli mi to priznati ili ne

Potrebno je životinje hraniti, čistiti i dva puta dnevno musti. Sve su to reklo bi se sitni poslovi, ali oduzimaju cijeli dan. "Umusti dvjesto litara mlijeka dnevno, nije baš zanemarivo. Tako da nekog slobodnog vremena baš i nema. Jedno može otići od kuće, ali ne i oboje. Takav je posao", napominje. 

Ivica nam je s druge strane poručio da danas vrlo lako upadnemo u zabludu da je naš život vrijedniji od života pradjeda. "K'o, sada smo mi nešto pametniji. Šta je on bio manje vrijedan od mene?. Moramo dobro pripaziti što izgovaramo kada spominjemo naše pretke", naglašava. 

Kaže, u ovo zimsko vrijeme njegov pradjed u čijoj kući žive, bio je gladan kruha. Kopalo se i dolazi vrijeme ručka, a prabaka nema šta skuhati. Znaju oboje da nema ništa u kući. Ona ponosna u zobnicu bi zamotala knjigu umjesto kruha i u bronzinu zamutila malo zelja i dvije kašike kukuruzova brašna. Pojeo on dvije žlice, i veli ne mogu više, podaj djeci, a koliko je gladan i teču bi pojeo.

"I sada kada se toga sjetiš, nije njegov život bio nevrijedniji nego moj. Zato treba biti Bogu zahvalan jer dobro je danas, htjeli mi to priznati ili ne", zaključuje Ivica.