Nikad više pastuha hrvatskih hladnokrvnjaka na ocjenjivanju - imamo i kvantitetu i kvalitetu

Ocjenjivanje više od 200 pastuha najbrojnije autohtone pasmine konja hrvatski hladnokrvnjak, iz svih krajeva zemlje, što je najviše do sada, trajalo je puna tri dana u Popovači na sajmištu u organizaciji Središnjeg saveza udruga uzgajivača hrvatskog hladnokrvnjaka (SSUUHH-a).

"Imamo sve više konja, a s kvantitetom raste i kvaliteta grla u uzgoju. Mogu reći da se ipak na ocjenjivanju, koje je bilo regionalno podijeljeno, razlikuju konji iz slobodnog uzgoja, bilo to u Lici ili Gorskom kotaru, od onih kojih su uglavnom u štali, a oni odlaze iz Moslavine, Slavonije i Zagorja. Tako su ovi prvi malo življi i laganiji, a ovi drugi robusniji i teži", kazao nam je između dva kruga ocjenjivanja dr.sc. Mato Čačić, koji je autor nove monografije Saveza uzgajivača o hrvatskom hladnokrvnjaku o čemu je Agroklub već pisao.

"Prodaj jučer jer će sutra biti kasno"

I predsjednik SSUUHH-a Miško Šklempe bio je zadovoljan prvim odabirom pastuha ove godine, iako je zbog velikog broja prijavljenih konja izbor za rasplod trajao puna tri dana što je zahtijevalo i dodatne logističke napore organizatora. Dodao je da su nastojali u Savezu osigurati mjerodavne ocjenjivače jer su pojedini uzgajatelji jako osjetljivi na stručne opaske bilo da se radi o općoj ocjeni konja ili njegovim ponašanjem i radom u ocjenjivačkom boksu.

Na naš upit što je bilo najspornije, Šklempe je istaknuo da ne može pastuh za rasplod imati samo 420 kilograma jer je bilo konja koji su bili i gotovo duplo teži, što nije jedino mjerilo, ali pokazuje trud uzgajivača i njegov odnos prema zahtjevnom uzgoju, koji je sve teži, posebno ako se konji drže na vezu cijele godine.

Neposredno poslije predvođenja konja sreli smo Zdravka Kadežabeka iz sela Dolci kod Orahovice, koji nije krio zadovoljstvo što je sve dobro prošlo. On nam je ljubazno 'otvorio dušu' što se tiče uzgoja konja na vezu, odnosno u štali.

"Imam ih šest i dok je mene, a meni je već 70 godina, bit će i njih", kaže Zdravko, ali drži da takav uzgoj više nije isplativ, jer prodaja ide slabo. Ističe da mu djeca i unuci govore 'prodaj jučer, jer će sutra biti kasno'!

"No, ja ih se ne mogu odreći. Iako sam zadnji koji ih ima u selu, i dalje svako jutro ustanem u četiri sata i pravac štala", kaže. 

Istina, napominje, možda bi bilo bolje kada bi imao još samo 10-ak ha zemlje, pored vlastitih 60 ha. "Ali kao dragovoljac Domovinskog rata nisam dobio ništa, iako je bilo onih koji su dobili državnu zemlju, a nemaju ni kučeta ni mačeta, a kamoli traktor za obrađivati zemlju ili neki drugi radni stroj", vrti glavom Zdravko, pokazujući nam zorno da smo dirnuli u 'otvorenu ranu'.

Unuka ide prije u štalu nego li u kuću 

Sreli smo i Josipa Cara iz Duge Rese, koji je ponosno istaknuo da ima 10 kobila i pastuha te planira i povećati njihov uzgoj, iako ima samo 11 ha zemlje. Tu je, dodao je, i 10 krava od kojih žive jer prodaju i sir te vide budućnost u stočarstvu koje je zahtjevno, ali "kada ima volje, ima i načina da se nešto uradi kako treba". 

Na izboru smo sreli i veterana u uzgoju konja Stjepana Javora iz Brodskog Stupnika, koji kaže da nikada nije u svojih skoro 80 godina zaboravio dan kad je njegov otac prodao konje. To kada su oni otišli iz dvorišta, kaže sjetno, se ne može zaboraviti i ne ponovilo se.

"Mene je onda život odveo u Njemačku, ali čim sam se vratio kupio sam prvo konje, pa sve ostalo", smije se. Sada ima dvije kobile, a unuka koja je diplomirana veterinarka, no i dalje se školuje jer ide i na doktorat, prvo kada dođe kući ide u štalu, a onda u kuću. 

"E, to je ono što životu daje dodanu vrijednost i što se ne može kupiti", zaključuje ponosno Javor.