Na 62 hektara Stanislav Senkić uzgaja ratarske kulture, a ima i zaokruženu stočarsku proizvodnju kroz tov svinja. Vjeruje u održivu proizvodnju i ostanak na selu!
U Svetom Đurađu, kod Donjeg Miholjca Stanislav Senkić bavi se poljoprivredom 50-ak godina, baš kao što je i njegov otac. Ponosan je na svog 21-godišnjeg sina Davida koji je odmalena s njim radio, vozio traktor, pomagao koliko je mogao, a sada je oženjen i odlučio je ostati i nastaviti tradiciju zajedno sa suprugom, a otac je na njega prenio gospodarstvo.
Poljoprivredna biljna proizvodnja na gospodarstvu obavlja se na 62 ha, a u stočarskoj proizvodnji je tov svinja. Uzgajaju pšenicu, ječam, tritikale, zob, soju, kukuruz, rauola - postrno po ječmu, u ljeto kao međukulturu. Tlo je siromašno ima samo 1,25-1,30 humusa.
Krmača ima 40, Jorkšir, Landras, Durok domaće pasmine, a uzgajaju se na prirodan način. Nalaze se vani u hladovini na dubokoj stelji i slami. Takav način uzgoja svinja podrazumijeva manja uginuća, gradnja i opremanje tovilišta jeftiniji su, a proizvede se veća količina kvalitetnoga svinjskog gnoja koji kasnije služi za povećanje prinosa na oranicama. Zbog slame koja upije sve nečistoće, karakterističan miris svinjca uopće se ne osjeti. Pokraj tovilišta s pet boksova, s po tridesetak svinja imaju deponij za stajnjak i gnojnice i prikolicu za razbacivanje stajnjaka.
"Najviše bih volio da dobijem napismeno izvješće o poticaju, koliko i za što mi je uplaćeno. Sa poticajem sam zadovoljan, ali mišljenja da je poticaj najveće zlo za poljoprivredu", kaže Stanislav.
"Što je moguće više na prirodan način održavam proizvodnju. Na soju bacim 1l herbicida po ha - najmanje moguće doze, strnine skidam gruberom, a korove uklanjam mehanički. Propionskom kiselinom sam pojeftinio proizvodnju, kukuruz skladištim jednu godinu. Koristim grupu 300, dolazi ranije, sa manje vlage i sigurniji je. Proizvodnja je zaokružena, najbliži način ekološkoj poljoprivredi. Zelenu gnojidbu koristim već 8-10 godina. Ja sam nazadan, napredni gledaju novce. Kod nas je velika nepravda i pšenicu više neću sijati, ona nije nacionalni interes. Samo 3% pšenice 1. klase, pa stvarno nešto ne štima, nije moguće da ne znamo proizvoditi!
Najjača karika u lancu mi je stalni kupac, Živojin Bođirković, vlasnik mesarskog obrta iz Borovog naselja koji kupuje moje svinje koje godišnje proizvode oko 800 prasaca i tovljenika, čija je težina između 100 i 120 kilograma, a meso je kvalitetno.
Žalosno je što je zemlja zapuštena, puno mladih je na Jadranu. Volio bih da su pošteniji odnosi, izgubio se čovjek. Više zemljišta od ovoliko koliko obrađujem i ne treba mi. Posla ima i živjeti se može. Do kraja godine planiramo zaokružiti proizvodnju od polja do stola i početi preradu mesa, naći majstora koji će praviti čvarke, slaninu. Zalažemo se za održivu poljoprivrednu proizvodnju, uvođenje novih tehnologija i znanja i razvoj obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava.
Unatoč velikom uvozu svinja u Hrvatsku naše gospodarstvo dobro posluje. Živi se i radi biti će bolje", za Agroklub je ispričao Stanislav. Za sebe kaže: "Ja sam seljak, a ne farmer".
Tagovi
Autorica