Tradicija vrijedna čuvanja: Hrvatski hladnokrvnjaci Petra Jadeka

S konjima se bavi cijeli život, kaže Petar Jadek, ali uzgaja ih od 1978., iste godine kada se oženio. 

"U miraz sam donio bređu kobilu, a žena nešto zagorske zemlje, ali smo oboje morali prodati kako bismo kupili prvi traktor", smije se i prisjeća početaka vlasnik danas 18 grla autohtone pasmine hrvatski hladnokrvnjak.

Trenutno ima četiri traktora, tri kombajna te drugu mehanizaciju potrebnu za uzgoj ratarskih kultura - dakako, za potrebe hranidbe konja i krava koje ima na svom OPG-u. "Za svojih 65 godina života kupio sam 13 novih traktora i 10 automobila, ali me ništa tako ne veseli kao hrvatski hladnokrvnjak. Imam 15 kobila i tri pastuha koji svaki dan trče na velikoj ograđenoj livadi, borave u hladu velike nadstrešnice, ispod brijega u Zaboku, a navečer idu na počinak u štalu gdje ih čeka pet krava", priča poljoprivrednik koji je devedesetih godina prošlog stoljeća imao više krava nego konja. 

"Proizvodnja mlijeka je bila isplativija pa sam imao više krava, no ipak sam se odlučio okrenuti više konjima. Ne bilo kakvim jer najviše volim ove naše nešto teže, robusnije. Najbolji pastuh može imati i više od 800 kilograma, zbog čega su i nešto življi", otkriva nam i odmah dodaje: "Od poljoprivrede se uvijek moglo živjeti, ali se moralo i puno raditi. Isto je i danas."

Naglašava da je sve u životu posložio tako da sada može uživati u ovim plemenitim životinjama. Veseli se svakom novom danu u zasluženoj mirovini, nakon punih 40 godina rada u hitnoj službi Doma zdravlja Zabok, gdje je "vidio i čuo svašta", ali je znao da će, kada dođe kući, imati svoj mir među velikim konjima, koji znaju da ih pravi gazda, nikada neće zaboraviti. 

Očuvanje ugroženih izvornih i zaštićenih pasmina domaćih životinja

Nažalost, kaže, vremena se mijenjaju i dok je nekoć u Zagorju svaka kuća imala konje, danas su ostala tek tri veća uzgajivača. 

"To smo Majsec, Vukić i ja. Važno je znati da za ovaj zahtjevan posao treba složna i radišna obitelj, koja će pomoći jer čovjek sam to ne može raditi", naglašava Jadek dodajući da je riječ i o prilično skupom uzgoju, u čemu mu pomaže IAKS mjera 10 Programa ruralnog razvoja. Naime, korisnik je tipa operacije 10.1.9. "Očuvanje ugroženih izvornih i zaštićenih pasmina domaćih životinja". 

"Dobijem lijep poticaj oko 3.000 kuna po valjano uzgojenom grlu, što nije loše jer pokrije dio troškova uzgoja", napominje. Naime, kroz ovaj tip operacije maksimalna je visina potpore 502,04 eura po uvjetnom grlu. Otkriva da je, kada su u pitanju potpore, i od Krapinsko-zagorske županije dobio oko 50.000 kuna za uređenje gnojnice, a na ime kapitalnih ulaganja 30.000 kuna za junice.

Mladi se danas, dodaje, teško odlučuju za uzgoj konja. U štalu treba svaki dan ući najmanje dva puta, obvezno ujutro i navečer, a oni to neće, negoduje Petar koji i sam ima dva odrasla sina koja su završila fakultete i imaju već svoje obitelji, djecu te pomognu kad god mogu. No primiti se velike obveze i naslijediti stado koje se polako slaže godinama da bi se dobili šampioni kakve je imao na izložbama u Zlataru, Gudovcu, Sunji, zasad nemaju namjeru. 

Upravo su izložbe ono što ga najviše veseli jer, kaže, stočnih sajmova gotovo nema, a nema ni organiziranog otkupa. Pokazati konja znači da godine odricanja, upornosti i skrbi za te plemenite domaće životinje, koje su davno izgubile svoju radnu funkciju, nisu bile uzaludne. Prošle je godine tako bio na 25. Državnoj konjogojskoj izložbi "Sunja 2019", gdje je svoje blago predstavio u kategoriji "kolekcija kobila sa ždrebadi hrvatskog hladnokrvnjaka". 

Zbog konja je ratarstvo u službi stočarstva, ali i kamere u staji  

Podsjeća i da ponajviše zbog konja obrađuje 25 hektara zemlje, a u dvorištu lijepe obiteljske kuće su i silosi za žitarice i kukuruz. Pastuhe, pojašnjava nam, ne smije pustiti zajedno s kobilama jer znaju biti i opasne ako su bređe, a svaku večer treba pomoć susjeda da bi uz pomoć užadi stvorio koridor kako bi otkasali u staju.

"Nisu to konji koji mogu biti vani 24 sata", naglašava. 

Čuli smo da se i suživot s domaćim životinjama kod nas jako promijenio jer ima kamere u staji, spojene na tv prijemnik u dnevnom boravku, kako bi u svakom trenutku, a posebno kad na svijet dolazi brojna ždrebad i telad, imao uvid što se u njoj događa. Bilo je u staji Jadekovih puno konja, ali nikada više od dvadesetak jer nema dovoljno zemlje za kvalitetan uzgoj većeg broja. Od konja, o kojima rado govori, izdvaja gidrana, pasminu koja je gotovo kod nas izumrla, a potječe iz Mađarske.

Hrvatski hladnokrvnjaci su, stručno objašnjava, najbrojnija autohtona pasmina konja, nastala križanjem toplokrvnih kobila s uvezenim pastusima hladnokrvnih pasmina, a njemu su prirasli srcu više od posavaca i međimureca, također autohtonih pasmina koje su se održale. "Premda, iako samostasalom međimurskom konju, koji je još veći, i dalje prijeti izumiranje", dodaje.  

Inače, početak stvaranja hrvatskog hladnokrvnjaka datira od 19. stoljeća, a riječ je o otpornoj pasmini, dobre plodnosti i skromnih zahtjeva u hranidbi. Prema podacima Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu, to je težak, širok i robustan nizinski konj, sigurnog koraka i ravnoteže, čvrste konstitucije. Glava je srednje veličine, širokog čela, ravnog do blago konveksnog profila, izraženih očiju i nozdrva. Vrat je dug, mišićav i umjereno visoko nasađen. Grudni koš je širok i dubok. Lopatice su duge, umjereno koso položene, obrasle mišićjem i čvrsto vezane s trupom. Srednje je dugih, jakih i širokih leđa, jakog i širokog spoja.

Sapi su nadgrađene, široke, umjereno oborene, rascijepljene s izraženim mišićjem. Noge su snažne s dobro izraženim zglobovima. Kičice su umjereno obrasle dlakom. Stavovi nogu su korektni. Kopita su široka, umjerene tvrdoće. Griva i rep su obrasli valovitom gustom dugom dlakom. Griva je obostrano razdijeljena. Najčešće se javlja boja dorata, a rjeđe vrana, boja alata, kulaša i druge boje. Središte uzgoja ove autohtone pasmine je u Moslavini.

Za kočiju dao 9.000 eura             

S dobrim konjima ide puno toga pa tako i kočija. Za starinsku kočiju spremno je izdvojio čak 9.000 eura, što nije malo, ali napominje: kažu da je ljubav slijepa, pa neka i košta.

Koliko je ljubavi utkano u ovaj posao jasno se vidi i na livadi jer kobile trče za ljudima kao da su ovce, iako su zapravo dobroćudni divovi s oko 600 kilograma, a izgledaju kao da su nacrtane na pitome zagorske brege.