Sanacija nekad crnim borom pošumljenog, a danas izgorjelog Mirenskog Krasa

Ovih se dana na obroncima Krasa u Sloveniji, negdje između Mirne i Renča, provodi sanacija požarišta nastalog u katastrofalnom požaru prije dvije godine. Skupina entuzijasta uspjela je u sklopu šumarske tvrtke SGG Tolmin potaknuti vlasnike šuma na zajedničku sanaciju ukupne površine oko 300 hektara. Strojnom sječom uklanjaju spaljena stabla, a drvnu građu odvoze na deponij gdje ju melju u sječku. Nakon odvoza oštećenog drva vlasnici šumskog zemljišta podijelit će iznos od prodane sječke u omjeru njihovih šumskih površina na požarištu.

Mnogim vlasnicima izgorjelih kraških šuma ova će sanacija zapravo omogućiti prvi prihod otkako je pošumljen Kras. Naime, kraške šume nikako ne možemo usporediti s Trnovskom šumom koja se nalazi nasuprot njima (preko Vipavske doline), kao ni s kočevskim šumama, Pokljukom, Pohorjem… O nekoj posebnoj gospodarskoj šteti u slučaju požara da i ne govorimo. Što je zapravo proturječno, ali nažalost istinito. Požari su ponajprije uzrokovali ekonomsku i "socijalnu“ štetu.

Za bolje razumijevanje situacije stoga nije naodmet pročitati mišljenje znanstvene suradnice Instituta za suvremenu povijest dr. Mete Remec u članku Crni bor kao crna kuga: odnos lokalnog stanovništva prema pošumljavanju Krasa crnim borom u 19. i 20. stoljeću.

"Kras i crni bor neraskidivo su isprepleteni u svijesti Slovenaca. Kosovelove pjesničke slike tamnih borova koji prkose silovitoj buri i rastu usred neprijateljskog okoliša pružajući otpor, postale su simbol upornih i čvrstih Kraševaca koji su naučili opstati usred nemogućih prirodnih, gospodarskih i povijesnih okolnosti. Crni bor, koji je postao simbol i dio kolektivnog imaginarija, nije oduvijek bio prisutan u Krasu. Domaće stanovništvo isprva ga je smatralo neželjenim strancem koji je zauzeo njihove pašnjake, otimao kruh i ponajprije donosio rad uz skromne prihode."

Pošumljavanje Krasa prvi je takav uspješan eksperiment u europskim razmjerima, prema riječima dr. Remec. Šumari iz cijele Europe proučavali su ga, analizirali i zatim prenosili u druga okružja. I dan danas prevladava mišljenje da je ovo priča o uspjehu koja nadilazi slovenske okvire. Pošumljavanje u sklopu obnove šumovitog krša nadovezuje se na ideju napretka šumarske struke 19. i 20. stoljeća i u potpunosti je suprotstavljeno tradiciji lokalnog stanovništva. U sukobu "pastira i šumara" pobijedili su potonji zbog podrške cjelokupnoga administrativnog aparata koji je želio osuvremeniti način upravljanja šumama, a u ekstenzivnoj poljoprivredi vidio je kočnicu napretka.

Početak sanacije požarišta

Sanacija požarišta u Krasu jedan je od rijetkih primjera u Sloveniji da se vlasnici šuma odluče za neku zajedničku gospodarsku akciju. A prije odluke trebalo ih je pronaći, uvjeriti, organizirati… Taj zahtjevan zadatak odradili su umirovljeni šumar Aleksander Dekleva i njegov nećak Jan Dekleva, koji završava studij šumarstva.

"Još sam lani razmišljao o mogućoj zajedničkoj sanaciji. Prvo sam pomislio da najprije treba pronaći pouzdanog partnera i izvođača radova. Njega sam pronašao u SGG Tolmin i njegovu direktoru Simonu Kovšci. Zatim je trebalo obići i procijeniti stanje požarišta. Uslijedila je izrada plana sječe i odvoza, a nakon toga i potraga za vlasnicima i suvlasnicima. Nije moguće ništa učiniti sve dok se stvari ne riješe s vlasnicima", kaže Aleksandar. 

Nakon ishođenja svih suglasnosti i potpisivanja ugovora s vlasnicima šuma obratili su se Zavodu za šume Slovenije koji je izdao odgovarajuće rješenje na temelju cjelokupne prikupljene dokumentacije. "Nije bilo posebnih problema ni otpora vlasnika i suvlasnika pri ishođenju suglasnosti za sanaciju. Vlasnici spaljenih šuma jednostavno su svjesni da je u ovom slučaju jedino moguća zajednička sanacija požarišta", dodaje.

Vlasnici spaljenih šuma svjesni su da je sanacija toliko velikog požarišta moguća jedino zajedničkim snagama.

Najveći je problem, otkriva, bio doći do vlasnika i suvlasnika jer su mnogi od njih preminuli ili su raseljeni diljem svijeta. Stoga je trebalo uložiti velik trud dok naposljetku nisu pronašli nasljednike i na neki način kontaktirali one koji žive u inozemstvu. Kontaktirali su više od 300 vlasnika i suvlasnika šumskih parcela. Gotovo su sve morali osobno kontaktirati i pritom se prilagođavati njihovu vremenu, a do mnogih je trebalo doći više puta. Ovaj mukotrpni i dugotrajni terenski zadatak najviše je obavljao nećak Jan.

Važan ekonomski aspekt 

"Pri pregledu terena upitao sam se što smo u Krasu učinili s tim borom", rekao nam je Aleksander Dekleva i dometnuo da su prije nekoliko stoljeća ovdje imali autohtono kraško listopadno drveće i pašnjake. Zatim je krenulo pošumljavanje, najprije hrastom, što je bilo neuspješno, a onda i borom krajem 19. stoljeća. Preklani su izgorjeli borovi i ovdje je sad gore stanje nego na pašnjaku.

"Nekoć su koze popasle sve i ogoljeni Kras bio je izložen buri i eroziji. Zatim smo imali 150 godina dugu priču o uspjehu pošumljavanja borom. Sad smo na istome mjestu gdje smo bili prije 150 godina. A što će biti dalje? U ovom je trenutku najvažnije što prije urediti požarište", naglašava.

Umirovljeni šumar kaže i da bi spaljeni borovi možda mogli stajati još koju godinu, ali zatim bi se sve zajedno urušilo. Prema njemu, zapravo je s ekonomskog aspekta ovo zadnji čas prije nego što oštećeno drvo propadne do kraja i izgubi svu svoju vrijednost. Ono je iznimno važno za pojedinačne vlasnike koji ne bi dali suglasnost i potpisali ugovore za sanaciju požarišta da nemaju ekonomski interes.

"Ako imaš neku korist, složit ćeš se, a ako ne, onda nećeš. To je činjenica", ističe Dekleva. 

Tijek sanacije

Predradnik Miha Božič iz SGG Tolmin, koji koordinira radove sanacije na požarištu površine 300 hektara, a prethodno je vodio radove sanacije požarišta na Cerju, napominje da je trenutačno posječeno oko 200 hektara površine izgorjele šume. Budući da se radi o iznimno problematičnom krškom terenu koji je strm i pjeskovit, od rukovatelja stroja za sječu zahtijeva iznimnu pažnju i oprez. Dvije godine nakon požara teren je toliko obrastao kupinama da je teško utvrditi kakvo je stvarno tlo ispod ovoga zelenog pokrova.

"Površine su gotovo neprohodne i potencijalno opasne za ljude. Zbog toga je ovdje strojna sječa jedini moguć i ekonomski opravdan način sanacije", navodi Božič koji ima višegodišnje iskustvo sa sanacijama, ali i obnovama požarišta.

Ističe i da je Kras iznimno zahtjevan za bilo kakvu obnovu šuma, a ujedno imaju problem i s divljači. "Kao voditelj tima koji je lani sadio na državnoj parceli, ujutro smo na radilištu najprije otjerali krdo jelena koji su se gostili sadnicama posijanim prethodni dan", opisuje situaciju.

Kad su uklanjali korov ispod spomenika na Cerju, gdje je gorjelo prije četiri godine i onda opet prije dvije godine, sve su sadnice zaštitili odgovarajućim preparatima protiv divljači. Unatoč tomu idući su dan viđali krda košuta prije početka radova. Jedino je rješenje odgovarajuće ograđivanje parcela, što je znatan trošak. Zasad je na ovom području na taj način zaštićena jedna parcela u državnom vlasništvu. Kaže, jednostavno nije moguće ograditi cijela požarišta koja se obnavljaju sadnjom ili sjetvom.

Što je rješenje za spaljeni krš?

Kad se na terenu susretneš s vlasnicima šuma, šumarima, šumarskim djelatnicima, starijim stanovnicima, nekako zaključiš da rješenja zapravo nema ili je vrlo skupo. Zapravo je bolje ostaviti kako jest, pa što izraste, izraste. Na tim područjima može se saditi, sijati ručno ili dronovima, promatrati pomoću satelita i još svašta. Ali ako se u ranoj fazi sadnice ne zaštite od divljači ili isušivanja na odgovarajući način ili ako se nekoliko godina ne uklanja korov najmanje jedanput ili dvaput godišnje, pošumljavanje neće uspjeti. Kod sjetve, bila ona ručna ili obavljena dronovima, situacija je još teža – tek iznikle biljčice zagušit će kupine i različit korov te trave. Moguće je rješenje ponovna sadnja borova i "plijevljenje“ pomoću koza.

Ekonomski aspekt iznimno je važan za pojedinačne vlasnike. Ako imaš neku korist, složit ćeš se, a ako ne, onda nećeš.

Ili možda spaljeni Kras treba prepustiti prirodi koja će za stoljeće vjerojatno učiniti svoje – najprije kupinama ili stranim akacijama. Na ovom Krasu čak i akaciji ponestane vode i počinje se sušiti nakon nekoliko godina ili desetljeća bujnog rasta. Umjetna obnova ovakvog terena sadnjom ili sjetvom u današnje je vrijeme vrlo skupa. Najveći trošak zasigurno iziskuje zaštita sadnica ili mladica od isušivanja i divljači te višegodišnje stručno uklanjanje korova. Još je veći problem pronaći nekoga tko bi sve to radio (čak i uz moguću dobru plaću). S obzirom na sve navedeno, Kras će najvjerojatnije biti prepušten sam sebi i prirodi. I takav zapušten vjerojatno će još mnogo puta gorjeti.

Možda ne bi bilo loše prisjetiti se onoga povijesnog spora između "pastira i šumara" i ovaj put stati na stranu "pastira". Osobito ako se uzme u obzir činjenica da su prije pošumljavanja Kraševci stoljećima uspijevali održivo gospodariti Krasom i pritom očuvati ključni prirodni okoliš. Na kraju krajeva, na taj su način preživljavali stoljećima. Možda su rješenje "koza“ i bor. Borovi će štititi pašnjake od bure, a koze će štititi borove od požara.

Budući da povijest pišu nekadašnji pobjednici, možemo se ujedno zapitati: Je li uopće ikada postojala slika idealizirane netaknute šumske regije na Krasu za kojom su žudjeli šumari od kraja 19. stoljeća pa sve do danas i koju namjeravamo stručno obnoviti? Možda se Kraševcima sada pružila jedinstvena povijesna prilika jer današnje društvo može zamisliti seljaka samo kako se bavi ekstenzivnom poljoprivredom?

Franc Fortuna/Kmečki glas