Ivan Staničić: Godina je bila tako suha da je više od pola ploda popadalo

Vinograd traži čovjeka svaki dan, ali i pruža zadovoljstvo kad dobro rodi, kad se uspije sačuvati od bolesti, govori Ivan Staničić iz Kampora na otoku Rabu, nositelj istoimenog OPG-a.

Priznaje, međutim, kako je riječ o velikom poslu koji sada, otkako on više nije u snazi, dosta stagnira. Ima ljude koji mu uskaču pa još nekako zajedno guraju, kaže.

"Mladi imaju svoje poslove i pitanje je hoće li biti zainteresirani za nastaviti što smo mi izgradili jer se nije lako na ovo odlučiti, nije to jednostavan posao”, iskreno će Staničić koji se vinogradarstva i vinarstva primio prije 24 godine, kada je išao u mirovinu.

Zapušteno zemljište

Tada je bio u snazi i bolno mu je bilo gledati kvalitetnu zemlju više od desetljeća zapuštenu - na kojoj se nekada sijalo žito. On je odlučio posaditi trsove koji su i danas ovdje.

Prisjeća se Ivan kako je s roditeljima od djetinjstva radio u vinogradu, odatle ta ljubav. Dok je bio dijete, tijekom ljetnih ferija je gotovo svaki dan bio u vinogradu, ali našlo se vremena i za sve drugo - igru, kupanje, kasnije i izlaske...

Pod vinogradom je malo više od 2 ha zakupljenog zemljišta, glavne sorte od bijelih su chardonnay i pinot sivi, a od crnih merlot i cabernet sauvignon. Priznaje kako bi mu bilo žao prodati. Osim toga, na Rabu je u današnje vrijeme vinogradarstvo slabo razvijeno, dok su se nekada ljudi time dosta bavili.

"Ali došao je turizam i zapustili su vinograde i poljoprivredu općenito. Ima, naravno, onih koji za sebe obrađuju manje površine. No, Rab obiluje izvorima, ima puno plodne zemlje, što je za otoke rijetkost, i šteta je da ona propada”, govori istovremeno svjestan da je lakše zaraditi kroz turizam ili baveći se drugim poslovima.

I lozi i ljudima treba sve više kemije

Što se tiče bolesti u vinogradu i tretiranja, kaže da je danas toga puno više. Prisjeća se kako su prije upotrebljavali praktično dva sredstva za zaštitu - jedan bakreni proizvod i sumpor. Nekada se tretiralo možda tri-četiri puta u sezoni, a sad mnogo češće i opet se dogodi da ne bude dobro.

"Zrakom valjda svašta dođe”, razmišlja naglas. Žutica još nije na Rabu zabilježena, ali pretpostavlja da će se i ona pojaviti.

Priča dalje kako danas, inače teške vinogradarske radove, srećom olakšavaju strojevi. Nekada je sve bilo na ruke pa se tri puta godišnje okopavalo. Bilo je, s druge strane, veselije jer nije bilo televizije i sličnih 'ometala' pa su se ljudi više zabavljali – svaku večer bi bili kod nekog drugog doma na druženju.

"Kako raste standard, ljudi se mijenjaju, manje su druželjubivi nažalost. Sve smo otuđeniji i usamljeniji, sve više kemije nam treba - baš kao i lozi. Znanost napreduje, a društvo nazaduje. Nema logike”, rezimira Staničić iza kojega su desetljeća bogatog životnog i profesionalnog iskustva.

"Za popit će bit"

Njegov OPG proizvodi vino, prošek i nešto rakije - lozu, travaricu i neke voćne. Malo se 'igraju', kaže, i to se najčešće popije s društvom u konobi. Vino plasiraju uglavnom na kućnom pragu, uzimaju od njih i neki otočni lokali, ali ne mnogo.

Ova godina je bila posebno suha pa je uništilo puno ploda. Inače nije nikada trebalo navodnjavati jer je zemlja ovdje duboka, a ljetos je bilo tako suho da je više od pola ploda osušilo prije berbe "Od bolesti smo sačuvali, ali je suša učinila svoje”, priča Ivan.

U vrijeme kada smo ga posjetili, bijelo grožđe je bilo pobrano, crno još ne. Prisjetio se pritom kako je lani s kišom došla neka bolest pa mu je crno grožđe propalo. No, njemu je 'čaša uvijek polupuna' - zaključak je stoga i za ovu godinu glasio: "Ma dobro, za popit će bit”