Vinarija Bećaruša: Provjerili smo zašto ju prati glas mjesta najautentičnije graševine

"Jedan od najljepših trenutaka otkako se bavim vinarstvom dogodio se prošle godine na Večeri vina i umjetnosti. Tada nam je prišlo nekoliko ljudi i reklo da ih je Željko Garmaz, novinar i pisac, poslao kod nas da probaju ‘najautentičniju’ graševinu“, ponosno priča Vlatka Jurković, vlasnica OPG-a i vinarije "Bećaruša“.

A što znači autentična, pitali smo je.

"Sortna graševina ne smije imati previše šećera jer bi u tom slučaju imala previsok udio alkohola. Idealno je da sadrži između 11,5 i 12 % alkohola. Mora biti suha, s prisutnim, ali ne prenaglašenim kiselinama. To je ona prava – iskrena, autohtona“, opisuje.

Zaljubljeni u Baranju

Njezin vinograd smješten je u Dražu, na južnoj padini Draž planine, nedaleko vidikovca Trojnaš, dok se mala butik vinarija nalazi u Gajiću. Prvo vino proizveli su još 1999. godine, no brend "Bećaruša“ svoj je prepoznatljiv identitet dobio 2019., kada je angažiran studio Lunatron Design za izradu logotipa i dizajna etiketa.

Međutim, priča o vinariji u Gajiću i zemlji u Dražu ima svoju dužu povijest.

"Moj tata Vlatko je tijekom mirne reintegracije počeo dolaziti u Draž. Bio je novinar, obilazio teren, vodio ljude da ponovno vide svoje kuće i tu se zapravo rodila njegova ljubav prema Baranji“, priča nam Vlatka.

Tata, dugogodišnji novinar radio Osijeka, kupio je jedan plac na "brdu“ i započeo zidati vikendicu, koja je s vremenom postala prava kuća.

"Kada je krenuo s proizvodnjom vina, isprva je to bilo samo za prijatelje. Počelo je tako da je nabavljao grožđe, a kasnije je kupio i jedan mali, stari vinograd od pola hektara“, dodaje.

Kako se sve više bavio svojim "hobijem", zamolio ju je za pomoć u vođenju cijelog procesa.

"Počela sam redovito dolaziti i zaljubila se u Baranju, pogotovo ovaj naš predivni planinski dio. U to vrijeme nije ovdje bilo puno ljudi i za mene je to bio mir i tišina koju sam oduvijek tražila. Živjela sam u stanu u Osijeku, bez balkona i uvijek sam imala osjećaj kao da sam u kavezu“, kaže.

Dobra vrsta posla - umoriš se, ali ti je duša mirna

"A ovdje… ovdje je sve bilo zeleno, lijepo, tiho“, dodaje, "Rad na zemlji me opuštao. Istina, uvijek ima puno posla, ali to je ona dobra vrsta posla – gdje se umoriš, ali ti je duša mirna“.

Kupili su zajedno još zemlje i počeli saditi novi od hektar i pol.

"U to vrijeme su postojali europski fondovi koji su tražili minimalno dva hektara da bi se moglo konkurirati za sredstva, pa smo i mi išli prema tome i tu se zaustavili“, ističe

Uskoro je i Vlatka počela tražiti mjesto na koje bi se mogla preseliti. Na kraju je pronašla jednu staru mađarsku kuću i unutrašnjost uredila potpuno drugačije – po svom.

"Svaka soba u toj kući imala je poseban ulaz, što mi je bilo zanimljivo, i na kraju sam se tamo i doselila. To je bilo 2013. godine i tada počinjem aktivno sudjelovati u poslu“, objašnjava

Početak proizvodnje

U početku su proizvodi malu količinu, doslovno samo za prijatelje. No kako je veliki vinograd došao na rod, a za to je trebalo pet do sedam godina – počeli su ulagati sve više u tehnologiju.

"Kad je veliki počeo rađati, uložili smo u novu prešu i nabavili hladnjake kako bi vino imalo tzv. mirno vrenje. Time izbjegavamo burno vrenje i omogućujemo da se aroma i svježina bolje očuvaju. Naša filozofija u proizvodnji vina je da se ono stvara već u vinogradu“, kaže Vlatka.

Drugim riječima, unaprijed se odlučuje koliko će svaki trs nositi grožđa. Teoretski, može dati velik prinos, ali ako se ne prorijedi na vrijeme, gubi se kontrola nad kvalitetom.

"Primjerice, za graševinu je idealno da na jednom trsu bude najviše jedna kila grožđa. Ne više. Samo tako može biti kvalitetno, čak i vrhunsko. Kod sauvignona je to još strože otprilike 0,7 kilograma“, objašnjava

Idealna je to količina jer tada grožđe dobije dovoljno sunca i razvije dovoljno šećera, što Vlatka smatra ključnim za vrhunski proizvod. Trenutno u vinogradu imaju graševinu, sauvignon i cabernet sauvignon, a od prve dvije sorte rade i cuvée.

"Graševina zauzima oko 50 % vinograda, što ima smisla jer je u Baranji tradicionalna, ljudi je traže i vole“, kaže.

Trude se izbjeći bilo kakve dodatne enološke intervencije u podrumu, osim osnovnog njegovanja vina.

"Ne radimo maceracije, ne dodajemo arome, ne koristimo nikakve dodatne procese – radimo ga kako ga mi volimo. Suho“, priča.

Jedino kad ih godina iznenadi kao recimo prošle pa im je sauvignon ispao izuzetno sladak jer je imao jako puno prirodnog šećera. Ali to je stvar berbe. "Svaka godina ima svoju priču. Štoviše, svaka bačva u našem podrumu ima svoju priču“, ističe.

Prošle godine bila je izazovna za sve vinogradare i vinare u Hrvatskoj. Velike vrućine, puno sunca i suše, natjerali su ih da berbu odrade skoro mjesec dana ranije.

"Cijelu prošlogodišnju berbu odradili smo u samo tjedan dana i to već krajem kolovoza. Inače beremo u rujnu, čak i u listopadu kada je riječ o cabernetu. Da smo ostavili grožđe još koji dan duže, bilo bi previše šećera, a to jednostavno ne bi bilo idealno za naše proizvode“, napominje.

Za razliku od većine baranjskih vinskih podruma koji su ukopani u les, njezin je podrum izdubljen u stijeni. Zbog toga prostor odiše posebnom atmosferom – gotovo kao da se nalazite u spilji.

Vinariju je osnovala žena i etiketa to jasno pokazuje

Kada su shvatili da imaju dovoljno za ozbiljnu prodaju rodila se ideja o "Bećaruši“. Ime koje je osmislio Vlatkin otac, svojevrsna je posveta šokačkoj tradiciji i duhu ovoga kraja.

"Godišnje proizvedemo u prosjeku između 5 i 7 tisuća litara, što je realno očekivano od dva hektara. Kada je veliki vinograd počeo redovno rađati, postalo je jasno da moramo uložiti i u vizualni identitet našeg brenda“, pojašnjava.

Osim po "pećinskom podrumu“ i činjenici da se nalazi na sjevernoj strani Banskog Brda ova vinarija je specifična i po tome što ga je osnovala žena.

"Po meni su te etikete izuzetno pametno osmišljene jer ipak nema puno žena vinarki. Iako je moj otac započeo ovu priču, danas sam ja ta koja vodi glavnu riječ. Ja sam i tehnolog i enolog“, priča.

Kroz etikete su željeli poslati jasnu poruku. Postoje žene koje se bave proizvodnjom vina i to je odmah vidljivo.

"Osim mene, u cijeli proces oko OPG-a uključeni su Srđan (Kovačević, op.a.), tata i mama. Mama Zorica, doktorica agrokemije u mirovini, preuzela je posao oko kontrole, od razine sumpora, alkohola i kiselina, do svega što osigurava da vino pravilno čuva i razvija. Ima puno posla, srećom je u mirovini, pa može uživati u tome“ kaže.

Vina koja plasiraju na tržište proizvode na isti način kao i ona koja prave za sebe.

"Moraju biti kvalitetna, pitka i autentična, kao da ih stvaramo za prijatelje“, ističe.

Prodaja na kućnom pragu

Trenutno im je marketing na nuli, šali se Vlatka, a o kvaliteti njihovih proizvoda riječ se prenosi isključivo usmenom predajom. Svoja vina predstavlja na WineOs-u, osječkim večerima vina i umjetnosti, a sudjelovali su i na Danima otvorenih podruma baranjskog vinogorja kao jedina vinarija sa sjeverne strane Banskog Brda.

"I za sada nam to dobro funkcionira jer prodamo sve. Najčešće ga prodajemo direktno, na kućnom pragu“, pojašnjava.

Ljudi zaista uživaju dolaziti u Baranju. Vole kušati vino, ali još više cijene izravan kontakt s vinogradarima, tu osobnu povezanost koja im omogućuje da dožive cijeli proces proizvodnje.

"U našoj ponudi imamo i kušanja vina. Možete doći, piti ga u podrumu, pa čak i u samom vinogradu. Imamo i taj mali turistički paket, jer vinograd stvarno ima predivan pogled“, ističe.

Naime, odmah pored njihove zemlje, nalazi se vidikovac u Dražu, što dovoljno govori o ljepoti lokacije. Što se distribucije tiče, još uvijek nemaju službenu mrežu. "Imamo, međutim, razgovore s vinarijom na Krku koja je uzela naše vino, pa ćemo vidjeti kako će to dalje ići. Ako sve bude išlo kako treba, naravno da razmišljamo o širenju“, priča

Zemlju za širenje već imaju, kupili su je oko postojećeg vinograda. Prošle godine posadili su 400 novih loza.

"Sada samo treba pričekati između 5 i 7 godina kako bi došla u puni rod. Planiramo svake godine dodavati po malo i polako širiti proizvodnju“, zaključuje.