Imaju nova zlatna ulja, kupci hvale i povrće, a oni skromno: Motika nam je prirasla srcu

"Ovu zemlju koju mi danas obrađujemo radio je suprugin djed. Bio je to nizak čovjek, a nosio je prevelike cipele pa su ga zvali Scarpagranda - u prijevodu Velika cipela. Svi su ga znali po tom nadimku", ispričao nam je Vjeko Brezak iz Rovinja.

Stari Rovinjci su si međusobno davali nadimke koji su među domaćim stanovništvom ostali poznati do danas. Vjeko je upravo iz tog razloga želio da se obiteljsko gospodarstvo tako nazove, a s obzirom da je suprugin nono bio taj koji je pokrenuo poljoprivrednu proizvodnju koju su oni oživjeli.

"Ostali su bili protiv, ali nisam odustajao. Izmorio sam ih i na kraju su popustili. Danas svi znaju o kojoj obitelji se radi upravo po originalnom nazivu. Mene ne zna nitko i nikada se do prije 13 godina nisam bavio zemljom", iskreno će dodajući kako je time na neki način želio noniću odati počast.

Štand pred kućom

On i supruga Ilarija naslijedili su zemljište na kojem je njen djed nekada radio lozu. Nakon njegove smrti, zemlja se nekoliko desetljeća nije radila. Vjeko je suprugu i njezine uspio pridobiti da ponovno krenu u poljoprivredu jer on voli boraviti u prirodi i raditi po vani.

"Svih sam ih zarazio. Najviše radimo nas dvoje, ali uskoče i punica i kći. Zavoljeli smo zemlju i prihvatili poljoprivredu kao način života. Štoviše, uživamo u svemu što radimo", nastavlja naš sugovornik.

Kako se desetljećima nije obrađivao, teren je zarastao, no oni su ga očistili i posadili masline. Usporedo su za vlastite potrebe počeli uzgajati povrće.

Njihova kći Andrea igrom slučaja je preko ljeta krenula te proizvode prodavati na kućnom pragu. Naime, u Istri je običaj da djeca ljeti sezonski negdje rade, pa da ne bi išla u ugostiteljstvo, stavili su joj pred kuću štand. Tako su polako počeli nešto privređivati.

Mušterije su vidjele da je svo povrće domaće. Kći je ljeti nešto zaradila i tako su ih kupci i ona pogurali da više proizvode. S ovim sezonskim poslom na kraju se sama školovala, završila je i fakultet, osamostalila se...

Autohtone sorte

Kupci su najvećim dijelom lokalni ljudi. "Turisti idu u trgovačke lance jer vole da su svi pomidori i svi krumpiri isti, a naši domaći su svakakvi, i grbavi i s točkicama", smije se Vjeko.

Prodaju od sredine lipnja do sredine rujna pred kućom u Rovinju. Time se bave sezonski jer su oboje stalno zaposleni. Glavni proizvodi su maslinovo ulje i sezonsko povrće. S maslinama su krenuli iz ljubavi, bez ideje da će od njih zarađivati.

Ukupno imaju obradive površine oko 16.000 četvornih metara, veći dio je pod maslinama. Imaju 200 stabala maslina domaće sorte - rožinjola, istarska bjelica i istarska buža. Vjeko je inzistirao na autohtonim sortama.

Rade samo monosortna ulja, a žele promovirati domaće sorte jer smatraju da su one podobne za ovo podneblje. "A i gušt je nekome dati autohtoni proizvod, s ponosom reći 'to je naše' u svakom smislu. Iako su talijanske rodnije, otpornije", priča nam.

Bilo je trenutaka da su požalili radi te odluke jer drugi od talijanskih sorti naprave puno ulja, a oni od buže ponekad ne dobiju ništa.

Inače, buža je blaže ulje koje njemu nije ništa posebno, više voli bjelicu jer daje jače ulje ili rožinjolu zbog gorčine. Oni koji vole blaga ulja, buža im je idealna, kaže, a primijetio je da i na natjecanjima ostvaruje dobre rezultate.

Pristižu nagrade, ali cijene ne dižu

Na smotru Antonja u Rovinjskom selu dali su dva ulja, bjelicu i rožinjolu. Kasnije mu je bilo žao da nisu dali i bužu. Ovo im je bila druga godina da su sudjelovali i osvojili zlato, a na analizu su poslali kako bi vidjeli rezultate i isplati li im se trud.

Medalja im pruža osobno zadovoljstvo, cijenu nisu digli. Već godinama drže istu, no važno im je saznanje da prodaju kvalitetan proizvod.

"Nismo došli pokupiti zlato i na račun toga dignuti cijenu. Bitno nam je da su domaći ljudi zadovoljni, njih se ne može varati niti bi to ikada htjeli. Uostalom, to nisu turisti koji možda više nikada neće doći, već kupci koji se po kvalitetan proizvod vraćaju iz godine u godinu", govore supružnici Brezak.

Kupci ih cijene i znaju da na svom štandu prodaju samo vlastite proizvode. Dogodi se ponekad da nemaju ono što se traži, ali oni nude samo ono što im je rodilo. I mušterije takav stav u konačnici cijene.

Tretiraju minimalno - u fazi berbe niti ne pomišljaju na to, makar morali pola baciti, a na karencu paze barem tri puta više nego je propisano.

Zaljubili se u poljoprivredu

Maslinarska sezona je bila zahtjevna, potvrđuju ono što tvrde i ostali istarski proizvođači. U odnosu na godinu prije, ubrali su oko 40 posto manje ploda, međutim radmani su bili malo veći pa su došli na oko 30 posto manje.

Oni su uvijek zadovoljni s onim što im priroda da, a svjesni su da ih možda jedne sezone zadesi tuča pa neće ubrati ništa.

Za kraj razgovora Vjeko mladima poručuje neka se okušaju u poljoprivredi ako imaju mogućnost i ako to vole. Svidi li im se, neka nastave, a postoji velika mogućnost da se zaljube u to - kakav je bio slučaj u njihovoj obitelji.

"Do prije 13 godina se nisam nikada bavio poljoprivredom, ali me bome opasno uzelo. Nemamo u planu stati. Ne budemo li mogli istim intenzitetom, smanjit ćemo i raditi samo za svoje potrebe jer nam je motika prirasla srcu", kažu s osmjehom Ilarija i Vjeko Brezak.