Zrinka Filipović Dermit napustila Dioklecijanovu baštinu i okrenula se poljoprivredi

Obilne količine padalina koje su obilježile protekla dva mjeseca, ostavile su traga i u ličkim selima. Posebno kritično bilo je oko Lovinca gdje je voda preplavila oranice uništavajući jarine poput zobi, a i ozimu raž te grahorice. Pod vodom se našao i tek zasađeni krumpir što će dodatno otežati njegov normalan rast i razvoj. Neki poljoprivrednici već zbrajaju štetu jer će pojedine kulture imat smanjen prinos, a neke su već u potpunosti otpisali.

Međutim, uz sve nedaće sve je više Dalmatinaca poglavito Zadrana i Splićana pronašlo svoj kutak u Lici. Okrenuli se proizvodnji i našli svoj mir. Bar oni tako kažu. Nema razloga da im ne vjerujemo jer sve njihove priče počinju s onom konstatacijom da upravo u Lici vide strašan potencijal u razvoju poljoprivrede ili turizma jer je srećom ta sredina po mnogočemu još djevičanska. Kako po pitanju okoliša, prirode, tako i čiste arije koju malo gdje možete udisati kao u Lici.

Osobito je to izraženo na područje već spomenutog Lovinca i okolnih sela gdje je poljoprivreda odnosno ratarstvo, voćarstvo i stočarstvo svoju renesansu doživjeli početkom korona krize kada je EU-a odobrila hitne mjere za pomoć poljoprivrednicima i ribarima kako bi mogli osigurati normalnu opskrbu hranom. Sve je to utjecalo i na jedan možda i neprimjetan pozitivan aspekt kojeg je korona ostavila za sobom. Istina radi se o pojedincima, ali njihova filozofija kaže, zapeti kada je najteže.

"Zdrav kao dren"

Istom logikom se povela Splićanka Zrinka Filipović Dermit koja se upravo za vrijeme korone i lockdowna s obitelji za stalno preselila u Liku, točnije Lovinac gdje je preuzela očevo imanje i na 42 hektara stvorila jedinstvenu tvornicu hrane pod vedrim nebom.

Koju godinu ranije ova tridesetčetverogodišnja agronomkinja aplicirala je na mjeru EU-e predviđenu za mlade poljoprivrednike i proširila svoju djelatnost na voćarstvo. Na nešto više od tri hektara zasadili su sadnice drijenka. Sadni materijal odnosno pet različitih vrsta ovog vrlo traženog voća, uvezli su iz Poljske i Lovinac stavili na voćarsku kartu kao prvo mjesto u Hrvatskoj u kojem se uzgaja ova kultura za koju kažu da sadrži više C vitamina, čak i od limuna. Valjda se i zbog toga veli, zdrav kao dren!

"Promatrajući okruženje u kojem živimo i njen biljni svijet, suprug i ja proveli smo svojevrsnu selekciju čime bi se mogli baviti. Svakako uzeli smo u obzir niz segmenata. Niti ja, a niti moja obitelj nismo se htjeli uklopiti u nešto čega ima jako puno na tržištu. Došli smo na ideju drijenka kojeg na tržištu baš i nema, a paralelno je strašno ljekovita biljka sa svim svojim sastavnicama i s golemim potencijalom u preradi", kaže nam Zrinka. 

Iako su, dodaje, znali da je on spororastuća vrsta, dali su mu strpljenje i njegu u cijelom tom procesu dok ne dođe do značajnijeg roda. Htjeli su biti pioniri, pa usput i pogriješiti. "Ono što znamo apsolutno sve što se proizvodi od samoniklog divljeg drijenka kojeg ljudi beru po šumama, to se i proda jer su male količine na tržištu", ističe Zrinka prednosti ulaganja u crvene bobice i njihovo skoro planirano prerađivanje u džem i sok. U planu im je napraviti i hladno prešani matični sok te u segmentu alkoholnih pića, rakiju i liker koji su iznimno cijenjeni.

Mlade voćke u nasadu se razboljele

Nažalost, kada su očekivali prve prinose zadesila ih je velika pegula s bolestima u nasadu. Ove se godine dobrom ekološkom preventivom nadaju doskočiti tome, iako intenzivni kišni period zadnje vrijeme to baš i ne obećava.

Ukoliko ne rodi drijenak, hoće ozime kulture. Na 27 hektara oranica Dermiti su zasadili raž i tritikal te zob. "Veliki fokus stavljam na grahorice odnosno leguminoze koje hrane tlo dušikom. Još dodajem lupinu, slanutak i naravno kao i svi u Lici, krumpir", priča Zrinka. 

Za sada su žitarice, dodaje, vrlo popularne kao stočna hrana s obzirom na to da je sve ekološki certificirano. "Neku posebnu preradu žitarica još nismo radili, osim raženog brašna koje je našlo svoje mjesto u određenim splitskim pekarama na što sam jako ponosna. Također, jedan dio ide u maloprodaju putem Eko pazarića u centru Mall Split. Projekt je nastao iz udruge Dalmacija Eko u kojoj sam sedam godina bila tajnica, itekako nam je pomogao", napominje naša sugovornica. 

Kupci im, kaže ona, vjeruju jer znaju tko stoji iza određenog proizvoda i kakav je kvaliteta kod svih malih proizvođača koji su baš tu našli svoje mjesto pod suncem. Ističe i to da se svi poljoprivrednici, posebno oni u ekološkoj proizvodnji, bore s različitim nametnicima i oboljenjima svih biljnih vrsta koje uzgajaju. Trenutno se fokusiraju na proizvodnju vlastitih zaštitnih sredstava i folijarna gnojiva od samoniklog bilja koje raste na tom području.

Velika površina traži puno rada i angažmana što strojnog što manualnog, pogotovo u takvom vidu proizvodnje gdje su u počecima doslovno rukama čupali ambroziju i skupljali krumpirovu zlaticu. Ipak, tvrdi naša sugovornica, ništa im teško ne pada. Pogotovo kada se okrenu iza sebe i vide plodove svog rada. Od velike pomoći su joj i prijatelji iz mjesta koji uskoče kada treba koja ruke više u vremenskoj stisci za sezone košnje i pripremanje sijena ili ne daj Bože kada se dogode nenadani kvarovi na strojevima i rastegnu tijek radova.

Ova se obitelj vratila na ličke oranice

Unatoč problemima koji podjednako muče sve poljoprivrednike, dalmatinski dišpet u njoj budi nove ideje i planove. Za početak ove se godine angažirala kao ključna osoba za komunikaciju s proizvođačima u "Ruralini", prvu digitalnu platformu koja objedinjava ruralni prostor putem kojeg proizvođači plasiraju svoje proizvode iz Like linijskim transportom hrane prema urbanim središtima. Za sada samo prema Zagrebu, a u planu im je širenje i na ostatak Lijepe naše. Bilo to po pitanju samog tržišta ili destinacije od kuda taj proizvod dolazi. Tu je iskustvo i s Eko pazarića u Splitu, pa se iz svega toga da zaključiti da s pravom nosi atribut digitalnog nomada koja s traktora ili kamiona u Lovincu pokriva cijelu Domovinu.

U jednim dijelom svog poslovanja pokriva i svoj rodni grad iz kojeg joj nije teško bilo otići. U tim kaletama i povijesnoj jezgri Dioklecijanovog grada ostalo joj je pola srca, dok druga polovica kuca na ličkim oranicama.

"Sam osjećaj bivanja na ovim zelenim prostranstvima gdje sam dolazila i ranije kada je otac iz ne znam kojih pobuda kupio ovu parcelu u Lovincu, ostavio je u meni dubok trag. Dolazili bi ljeti, i nakon prvog zatvaranja radi korone, odlučili smo sa dvoje male djece, ostaviti Dioklecijanovu baštinu, i prije dvije godine trajno se nastaniti u Lovincu", ispričala je. 

Osjećaj života kojeg trenutno tu imaju, kaže, ne može ništa zamijeniti. Dugoročno gledano misli da su napravili jako dobru odluku. "Zbog same djece i radi načina života koji ovdje trenutno živimo. Istine radi bez pomoći cijele obitelji teško bi logistički uspjeli odraditi sve ovo. Tu najviše mislim na djecu jer su nam bake i djedovi nezamjenjivi, koliko god daleko živijeli", domeće Zrinka.

Očito da i ovaj primjer ide ka' onoj tezi da postoji trend osvještavanja ljudi u gradovima da nije granica urbane sredine jedino što život može ponuditi. Oni kažu da im je grad dovoljno blizu za sve što im treba . I Gospić i Zadar i u krajnjoj liniji Split. Dok je u zapadnim europskim državama dvosatna vožnja najnormalnija dnevna relacija, kamoli za što rjeđe izlete ili druženja, kod Dalmatinaca to "putovanje" predstavlja svojevrsnu kočnicu. 

Da samo znaju koliko je život jednostavniji, sigurniji, optimističniji, generalno zadovoljniji i sretniji na selu nego u gradu. Da je suprotno zar bi sve više njih "spas" tražili u ruralnim sredinama u kojima se već u prvim danima vašeg dolaska kvaliteta života rapidno mijenja iz one depresivne i učmale u opušteniju i sretniju.

Bar tako kažu naši domaćini.